Misao iz Evanđelja dana
Ono što svijet vidi kao tragično ili prazno Isus vidi kao blaženo: poniznost, žalost, blagost, miroljubivost i druge vrline.
Isus je sam živio po tim osobinama – možemo ih primijetiti u njegovim riječima i djelima tijekom života s nama na zemlji. Mogao nas je potaknuti da živimo u duhu Blaženstava jer ih je i sam živio.
Znao je da je život čestitosti i poštenja doista blagoslovljen život.
Dok živim s poteškoćama tražim čuti Isusa kako mi govori blaženstva dok ih prepoznajem, barem neke, oko sebe.
X. tjedan kroz godinu
Ponedjeljak, 12. 06. 2023.
ČITANJA:
2Kor 1,1-7; Ps 34,2-9; Mt 5,1-12
IMENDANI:
Ivan Fakundo, Bosiljko, Leon, Gašpar, Mercedes
Prvo čitanje:
2Kor 1, 1-7
Bog nas tješi da bismo i mi mogli tješiti sve koji su u nevolji.
Početak Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Crkvi Božjoj u Korintu sa svima svetima u svoj Ahaji. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša. Bili mi nevoljama pritisnuti, za vašu je utjehu i spasenje; bili utješeni, za vašu je utjehu — djelotvornu: da strpljivo podnesete iste patnje koje i mi podnosimo. I tako je stamena nada naša o vama jer znamo: kao što ste zajedničari patnja tako ste i utjehe.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 34, 2-9
Pripjev: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!
Veličajte sa mnom Gospodina,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba.
Anđeo Gospodnji tabor podiže
oko njegovih štovalaca da ih spasi.
Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin:
blago čovjeku koji se njemu utječe!
Evanđelje:
Mt 5, 1-12
Blago siromasima duhom!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati.
»Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima:
oni će se utješiti!
Blago krotkima:
oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti:
oni će se nasititi!
Blago milosrdnima:
oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem:
oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas — zbog mene — pogrde i prognaju
i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!
Ta progonili su tako proroke prije vas!«
Riječ Gospodnja.
Promišljanje:
Svojim dolaskom na Zemlju Isus je stubokom zahvatio u vanjske i nutarnje tokove povijesti svijeta ali i pojedinačnih života. Naime, svojom osobom utisnuo je neizbrisivi biljeg u ljudsku povijest tako da cjelokupna povijest nakon njegova dolaska, odn. pojava na ovom planetu poprima novi izgled i sadržaj. Nikad više neće izgledati ta ljudska povijest poslije Isusova rođenja kao prije toga datuma. Nastupio je s tolikom samosviješću da ta jedinstvena osoba oko svog lika poput velikog magneta okuplja sav smisao egzistencije svijeta i pojedinca tako da izvan te pojave ne postoji neki drugi konačni i zadnji smisao opstojanja. Niti pojedinca niti povijesti u cjelini. U svome liku sintetizira on svijet i ljudsku egzistenciju, prema njegovu liku konvergira, skuplja se sve ono što “babilonskom pometnjom” bijaše raspršeno. Sve što je izvan njega i domašaja njegove osobe, a to vidimo tako zorno na civilizacijskim tokovima zadnjih dvaju stoljeća, svršava u konačnici u ateizmu, anarhizmu, nihilizmu, organiziranom teroru, pokušaju stvaranja raja na zemlji bez Boga.
Ne samo da je Isus zahvatio u vanjske tokove svijeta. Zahvatio je u samu čovjekovu egzistenciju stvarajući i dajući neizbrisivi pečat jednome novom obliku i vidu življenja, novome vidu i do njega neviđenom na pozornici svijeta, a to je lik sveca. Isus je stvorio novi, ako tako smijemo reći, ‘tip’ čovjeka. Sveci su onaj krajnji ostatak ostataka (usp. Rim 11,5), oni najvjerniji, koji su prihvatili Isusovu riječ doslovce, razgolili se, ostavili sve i pošli za njim. To je ono malo stado najvjernijih o kome Isus sam zbori, jezgrenica njegovih učenika kojih bijaše mnoštvo, izabranici pozvani biti na Taboru da bi kasnije podnijeli agoniju Getsemanija. Augustin veli: “Velika tajna, ali ipak poznata… Sad se naime smatraju Božjim narodom svi koji primaju sakramente. Svi koji prime sakramenat krsta zovu se kršćanima, ali svi ne žive dostojno tog sakramenta… Usred tvog naroda koji nije primio milosrđe mi smo iskusili milosrđe.”
Sveci su uspjele ljudske i kršćanske egzistencije. Oni su sretnici i zrače srećom. Sveci nude svijetu kao u zrcalu Isusa Krista, odnosno istinitost njegove poruke i riječi, ali poglavito njegove osobe. Oni su najbolja slika i metafora za samu kristologiju. Dok se egzegeti, tj. znanstveni tumači Svetoga pisma, poglavito Isusova lika, muče oko Isusove biografije, psihologije, svijesti i samosvijesti, sveci ono što bijaše nazočno u Isusu ovdje i danas žive. Kao živu nazočnost i sadašnjost. Kao što je Otac poslao Sina i kao što Sin živi od Očeva poslanja, tako i sveci žive od Isusova poslanja snagom Duha Svetoga.
Zato su oni sposobni ono što nitko drugi nije sposoban, što nijedna druga religija ne može: biti ponizan do samoponištenja, a istodobno samosvjesno ostvarivati svoje, zapravo Kristovo poslanje u ovome svijetu. Biti do kraja transparentni, tj. prozračni spram Boga i Gospodina koji ih odašilje, a istodobno zadržati i svoje ljudsko ja. Paradoksalnost egzistencije. S jedne strane krajnja depersonalizacija, a s druge maksimalna individualizacija. U osobi sinteza vertikale (okomice) prema Bogu i horizontale (vodoravne) prema čovjeku, oni su jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu u osobi.
Sveci su u svakom vremenu dokaz za svetost i istinitost Kristove Crkve. A Crkva je sa svoje strane uvijek smjerokaz prema istinitosti Isusa Krista i njegova poslanja. Jer Crkva, a i sveci u njoj, imaju samo onda svoje povijesno opravdanje ako ponazočuju u sebi Kristovu riječ: “Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.” Kako je Isus, prema riječi Ivanova evanđelja, doslovce samog Boga” (Iv 1,18) u ljudskom obličju, tako su i sveci kroz svu povijest živa, Isusa Krista.
Dok se s jedne strane znanstveni tumačitelji Novoga zavjeta spore oko toga, je li Isus činio čudesa opisana u evanđeljima, dotle su kroz cijelu povijest Crkve sveci činili na tisuće čudesa. Najveće pak čudo jest čudo vlastite “metanoje”, obraćenja kao preduvjeta da čovjekom ovlada Bog te da čovjek postane glasnikom Božjeg kraljevstva.
Sveci pretpostavljaju u Crkvi ne neko apstraktno evanđelje, već njegovu konkretnu nazočnost u Crkvi te oni redovito u svome životu ističu pojedine elemente Radosne vijesti koji su bili u danom trenutku povijesti svijeta i Crkve zanemareni. Istinitost i autentičnost njihova života pomogla je, pomagala je i još uvijek pomaže da se Crkva nađe i snađe u svijetu, definira sebe i svoju ulogu. Oni su najvjerodostojnije vjerodajnice Crkve u svijetu. Osobe, jednom riječju, koje je Isus Krist, kao nekoć apostole, pozvao i uzeo za ruku. Prisilio ih ostaviti sve i biti samo njegovi da bi ih uveo u tajne Kraljevstva. Sveci su najvrjedniji i najvažniji komentar samog Evanđelja jer su oni utjelovljeni tumačiteljica utjelovljene Riječi.
Oni su svakom vremenu najbolji i najvjerniji pristup Isusu. Dopušteno je ovdje zaključivati iz posljedica na uzrok. Učenici i učitelj, ne više sluge, već prijatelji svog Učitelja. A onaj tko je možda najdoslovnije i najvjernije shvatio Učiteljevu riječ, Pavao iz Tarza, govori stalno o “metamorfozi” (doslovce: preobrazbi, pre-tvaranju, su-iživljavanju ) učenika, vjernika prema Učiteljevu liku i slici. Nasljedovanje (ne oponašanje) je jedini put, u ljubavi i posluhu prema Gospodinu. Sveci nisu izumrli. Žive i oko nas kao što su živjeli u svakome vremenu. Nisu na mjestu žalopojke kako ih nema. Potrebno je imati oči i uši za njih i njihove poruke. Jer gdje nema prijamnika, nemoguće je da zvučni valovi proizvedu bilo kakav ton, a nekmoli simfonijski ugođaj kakav su davali i još uvijek daju sveci u svim vremenima. Možda našim suvremenicima nedostaju upravo ti prijamnici, antene za poruke koje imaju i danas uputiti sveci čovječanstvu na bespućima povijesti.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral.hilp.hr