Uzvišena načela Božjeg Zakona uobličena su u Deset zapovijedi i potvrđena Kristovim životom. Ona izražavaju Božju ljubav, volju i ciljeve s obzirom na ljudsko ponašanje i odnose i obvezuju sve ljude u svim vremenskim razdobljima.
Ova su pravila osnova Božjeg saveza s Njegovim narodom i mjerilo Božjeg suda. Posredovanjem Svetoga Duha ona upućuju na grijeh i bude potrebu za Spasiteljem.
Spasenje je samo od milosti, a ne od djela, a njegov rod je poslušnost Zapovjedima. Ova poslušnost razvija kršćanski karakter i donosi osjećaj sreće. Ona je dokaz naše ljubavi prema Gospodu i naše brižljivosti za naše bližnje. Poslušnost koja potiče od vjere pokazuje Kristovu silu da preobrazi život u skladu s tim jača kršćansko svjedočenje.
Vjera ili djela, milost ili Zakon, bezuvjetno obećanje ili srdžba, to jest zaslužena kazna – svaki od tih vidova suprotstavljen je ovom poglavlju.
Da je držanje Zakona bio uvjet za primanje baštine koju je Bog bio obećao Abrahamu, obećanje bi bilo neučinkovito; jer umjesto blagoslova, Zakon bi dao prednost božanskoj osudi nad grešnim čovjekom.
Stoga čovjek pristup obećanom blagoslovu ima po vjeri. No vjera nije nešto što čovjek zaslužuje; ona u potpunosti počiva na Božjoj milosti (vidi Efežanima 2,8 ). I izvjesno je da je, kao što Zakon dovodi osudu na svakog prekršitelja, jednako izvjesno Božje obećanje za svakoga tko god vjeruje. Ta nesumnjiva i radosna sigurnost postoji jedino na temelju milosti i vjere, na temelju koji se oslanja na činjenice spasenja. To se na spasenje duše odnosi jednako kao i na blagoslov što ga je Bog obećao za budućnost.
To jamstvo namijenjeno je svim Abrahamovim potomcima koji vjeruju, bilo Židovima ili neznabožačkom narodu. Prepreke koje je podigao Zakon, u međuvremenu se sruši (vid Efežanima 2,12.14 ). Ako vjeruju u Boga, svi za oca imaju Abrahama, koji je protulik vjernika. Abrahamu pak je već bilo dano obećanje da će se njegovi duhovni potomci protezati daleko izvan uskih granica samo jednog naroda.
Zato je zbog vjere, da bi bilo po milosti, to obećanje osigurano svemu sjemenu; ne samo onome od Zakona, nego i onome od vjere Abrahama, koji je otac nama svima (kao što je pisano: “Postavio sam te ocem mnogih naroda”), pred onim kome je povjerovao, Bogom, koji oživljuje mrtve i zove ono što nije kao da jest.
Rimljanima 4,16.17
(nastavlja se idu ć e nedjelje)