Trojica vodećih ljudi u kršćanskim nadbiskupijama u australskom metropolisu Sydneyu – nadbiskup Anglikanske crkve Glenn Davies, nadbiskup Rimokatoličke crkve Anthony Fisher te arhiepiskop Grčkopravoslavne crkve Makarios Griniezakis uputili su zajedničko otvoreno pismo predsjedniku Vlade australskoga Commonwealtha Scottu Morrisonu, izrazivši u njemu svoju “etičku zabrinutost”, bolje rečeno, prosvjedujući zbog najavljene primjene novoga cjepiva protiv koronavirusa.
Naime, Savezna je australska vlada tjedan dana prije priopćila kako je sa Sveučilištem Oxford, gdje je vakcina proizvedena, dogovorena isporuka 25 milijuna doza cjepiva iz Engleske u Australiju. Odmah potom uslijedile su reakcije u čijoj se srži apostrofiraju etički (odnosno, bioetički) prijepori s obzirom na to da se svako cjepivo, svaka vakcina, ispituje pa razvija te na kraju proizvodi, uvijek na temelju tkiva i stanica – izuzetih iz pobačenih/abortiranih dječjih fetusa.
Doista, zvuči to “grozomorno”, zar ne?, posebno ljudima koji ne razmišljaju u slovima, riječima i brojkama, već u slikama!
Mnogo problema
U pismu se govori da će – ako se vakcina doista nužno proizvodi tako što potječe od stanica abortiranoga ljudskoga fetusa – to “dovesti do ozbiljnih prigovora savjesti u velikom dijelu populacije“: “Neki neće imati etičkih problema s korištenjem tkiva fetusa pobačenih iz medicinskih razloga. Drugi mogu smatrati da uporaba stanica iz tijela pobačena 1975. danas može predstavljati dovoljan odmak od pobačaja kao takvoga te da to može značiti opravdanje. No, ostali će opet uočiti jasnu crtu od uništavanja ljudskog života u pobačaju preko održavanja životnih stanica, sve do uporabe u stvaranju nove vakcine: čak pod uvjetom da su stanice godinama održavane u laboratorijima i tako daleko odmaknute od čina pobačaja, ona crta koja označuje povezanost, ona ostaje. Upravo oni, brinut će se o tome kako se ni na koji način ne bi okoristili smrću neke djevojčice čije su stanice tkiva uzete i posmrtno uzgajane, oni ne žele trivijalizirati smrt, a osobito ne žele ohrabrivati industriju fetalnoga tkiva”.
Tako piše u zajedničkom pismu trojice kršćanskih poglavara iz Sydneyu, a uz to je anglikanski nadbiskup Davies za vrlo utjecajni TV-Channel Nine, posljedično objašnjavajući, rekao kako on nipošto nije protiv “oksfordske vakcine”, no nipošto ne po cijenu da se pritom ne zaštiti život nerođenih: “Neka bude potpuno jasno, nama treba vakcina protiv koronavirusa. Ali, ono što mi nikako ne želimo, to je da svoju potrebu za vakcinom upropastimo na način da ćemo je stvarati iz embrionalnoga tkiva fetusa, to je problem”.
Anglikanac Davies, kako se to lijepo kaže, “posebno je naglasio” da namjera pisma trenutnomu saveznom premijeru nije bila ništa drugo nego da ga “obavijeste o etičkim dubiozama glede oksfordske vakcine”, dok je katolik u ovotjednom izdanju Katoličkoga tjednika (Catholic Weekly) kazao: “Ja, prvo, ne mislim da bi bilo neetično koristiti ovu vrstu cjepiva pod uvjetom da ne posjedujemo nikakvu alternativu. Ovako, sve ovo me duboko uznemiruje. Ja čvrsto podržavam vakcinaciju – i to ne samo kad je posrijedi Covid-19 – ali samo ako je cijepljenje sigurno i ako je etički prihvatljivo”.
Žestoka pandemija
U ovomu je slučaju, gotovo nevjerojatno, odnosno, teško je razumljivo što se točno događa i u čemu je problem: Covid-19 najžešća je pandemija modernoga doba. Doduše, svijet je prilično napučen samoubojicama: neki od njih uspoređuju smrtnost od karcinoma, smrtnost od gripe, smrtnost od prometnih nezgoda, smrtnost od gladi, smrtnost od HIV-a, smrtnost od ratova, smrtnost od komunizma, smrtnost od fašizma, i sl., uspoređuju sve te epidemijsko-pandemijske smrtnosti s Covidom-19. Međutim, ovdje uopće ne bi smjelo biti riječi o usporedbama.
Jer, ovdje je riječ o Covidu-19 koji se pojavljuje kao pandemija, dakle, koji se NADODAJE na sve ostale smrtnosti. Bioetika jest disciplina koja proučava ljudsko djelovanje u odnosu na sav život, uključujući i samoga sebe. Relativno je to mlada znanstvena disciplina, bavi se starim čovjekovim dvojbama i novim pitanjima koja, prije svega, otvaraju znanstvena otkrića i primjene nove tehnologije. To je interdisciplinarno i pluriperspektivno razmišljanje o temama ljudskog zdravlja, smrti, života, okoliša, odnosa prema ne-ljudskim životinjama, razvoja znanosti, politike i ekonomije u kontekstu života i okoliša i drugo. Naziv je prvi upotrijebio njemački filozof, pastor Fritz Jahr 1926. godine u članku “Wissenschaft vom Leben und Sittenlehre” (“Znanost o životu i nauk o ćudoređu”) gdje je bioetiku koncipirao kao etičku odgovornost prema životu u cjelini te formulirao, po uzoru na E. Kanta, bioetički imperativ: “Poštuj svako živo biće u načelu kao svrhu u sebi i po mogućnosti postupaj s njim kao takvim!”, a što je najzanimljivije, papa Ivan Pavao II. katoličku bioetiku predstavio je u enciklici “Evangelium Vitae”. Neke od bioetičkih tema su: nastanak i rađanje čovjeka (umjetna oplodnja, kontracepcija, sterilizacija), potom genetika (genom, kloniranje, matične stanice), onda pitanja ljudskog embrija (pobačaj, prenatalna dijagnostika, eksperimenti nad embrijima), zatim starost (eutanazija, palijativna medicina, bol) te smrt (samoubojstvo, smrtna kazna, obrana u ratu, ubojstvo), te konačno odnos prema okolišu, sve do civilizacijskih prava životinja. Na koncu, tzv. personalistička bioetika proučava pojam osobe s filozofsko-teološkog gledišta, prava, zaštitu i dostojanstvo ljudske osobe, plošno i površno rečeno.
Načelna pitanja
Usput, nije naodmet spomenuti kako je u Hrvatskoj trenutno, makar medijski i/ili politički, najeksponiranija bioetičarka lijepa Marija Selak udana Raspudić, čije jasno i cjelovito mišljenje o naznačenoj temi tek valja očekivati, primjerice u Hrvatskom saboru.
U čemu je, međutim, načelni problem s istraživanjem (u konačnici, i s proizvodnjom) vakcine/seruma/cjepiva protiv koronavirusa u svjetlu naznačena stava kršćanske Crkve, i to u sva njezina tri glavna odvojka (katoličkom, pravoslavnom i anglikanskom)?
S jedne strane, nadaje se misao kako spomenuti crkveni poglavari na umu imaju zaštitu ljudskoga života od začeća pa do prirodne smrti, dakle su protiv samovoljnoga, proizvoljnoga i selektivnoga “prava” na abortus, što je u svakom slučaju neprijeporno. U skladu s time, doista je etički problem suspektno izuzimanje stanica usmrćenoga ljudskoga bića u svrhu proizvodnje vakcine za tobožnju zaštitu života ljudskih bića. U najmanju je ruku to filozofsko-etički-civilizacijska nelogičnost, da ne pomislimo na nešto još gore, čak ni na nešto čemu bi takav praxis tek orvelovski mogao voditi.
S druge strane, a prispodobivo u ovoj kratkoj skazki, Isus Krist je – kako se navodi u Evanđelju po Ivanu – govorio: “Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje – za život svijeta” (Iv, 6, 50-51). Potom: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv, 6, 53-56).
Mogu li se Isusove riječi po Ivanu, dakle, uzeti u obzir kao filozofsko i teološko opravdanje, čak i zaziv, za proizvodnju cjepiva za Covid-19? Vjerojatno mogu, pa su utoliko kršćanski nadbiskupi donekle istupili ishitreno i nepromišljeno.
S treće strane, Putinovi ruski znanstvenici, slijedom svijetlih tradicija velikoga i vječnoga Sovjetskoga Saveza (što vrijedi i za Narodnu Republiku Kinu), takvim se etičkim i/ili bioetičkim kontroverzijama ni u jednomu trenutku nisu suvišno zamarali: proizvodnji kontrakoronskoga cjepiva pristupili su marksističko-dijalektički otvoreno bez suvišnih zajebancija. Tamo je, naime, jasno da je proizvodnja cjepiva za Covid-19 jednostavna priča: obnovljen je hladni rat, proizvodnja kontrakoronske vakcine isto je što i utrka u proizvodnji nuklearnih potencijala ili utrka u osvajanju svemira, tko prvi djevojci, njemu i djevojka. Ne vode Putinovi genijalni laboratorijski znanstvenici računa hoće li se cjepivo proizvesti izdvajanjem stanica usmrćenh fetusa, živih štakora, bijelih miševa ili pak kojega milijuna eksperimentalnih malešnih Kineza gore na sjeveru u pograničju: oni su vakcinu već pustili u optjecaj, a da nema nikakvih vijesti o mišljenju Ruske pravoslavne crkve (ili inih vjerskih denominacija koje u Ruskoj Federaciji, a navodno i u NR Kini, postoje). Sve u svemu, u poluzaključku koji navodi na razmišljanje, valja se zapitati: koliko je prozapadna, kršćanska bioetika, izražena u pismu trojice sidnejskih nadbiskupa zapravo usklađena s civilizacijskim tekovinama, čak i s kršćanskim naukom?
Izvor: Dnevno.hr
