U svijetu buke, užurbanosti i stalne žurbe, često tražimo Boga u velikim znakovima, u čudima, u snažnim emocijama. Zaboravljamo da Bog najčešće ne dolazi u olujnom vjetru, ni u potresu, ni u vatri — već u blagom šapatu, kako nam govori prorok Ilija (1 Kr 19,11-13).
Tišina nije praznina. Ona je sveta. To je prostor u kojem Bog šapće duši. U tišini srca možemo čuti Njegovu riječ, osjetiti Njegovu prisutnost, doživjeti mir koji nadilazi svaki razum. Bog ne nadvikuje buku svijeta. On poziva na povlačenje, sabranost i unutarnju tišinu da bismo Ga mogli čuti.
U svakodnevici, u običnim trenucima — dok sjedimo u tišini crkve, dok šetamo prirodom, dok ujutro zahvaljujemo za novi dan — Bog je tu. Govori nam u tišini savjesti, u miru koji dolazi nakon molitve, u blagosti kojom nas obuzima kad činimo dobro.
Upravo zato je Isus često odlazio na osamu, na samotna mjesta, da bi bio sa svojim Ocem. Poziva i nas na tu duhovnu tišinu: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). Taj odmor ne dolazi iz vanjskih okolnosti, već iz susreta s Njim u dubini vlastitog bića.
Kako slušati Boga u tišini?
Uđi u tišinu bez straha. Ne bježi od nje.
Ne traži odmah odgovore. Samo budi prisutan.
Otvori srce za Riječ Božju. Čitaj Sveto Pismo i razmatraj.
Daj Bogu prostor da ti govori kad se sve drugo utiša.
Tišina nije nedostatak riječi — to je prisutnost Boga.
U njoj raste vjera. U njoj se rađa ljubav. U njoj se obnavlja nada.
Dopusti Gospodinu da ti danas progovori — ne kroz buku svijeta, nego u tišini tvog srca.