Ljudi, vrijeme nije naše. Ono je Božje. Mi ga ne možemo ni skratiti niti produžiti.
Sjetimo li se da nam je ono darovano, shvatit ćemo da na dar treba i odgovoriti. I to darovatelju.
Jedan moj prijatelj koji je imao nezgodu upitao je liječnika: „Doktore, koliko ću dana morati ostati u postelji.“ Liječnik mu je odgovorio: „Dan po dan.“ Njegov savjet nas podsjeća na riječi Gospodina Isusa: „Ne budite zabrinuti za sutra … dosta je dana zla njegova.“
Samo dan po dan. Nekoć davno Bog je svoj narod poučio tome kad je on prešao preko pustare. Svako jutro oni su skupljali onoliko hrane koliko je ime bilo potrebno za taj dan: bila je to mana. Mana je došla s neba i popadala po tlu zajedno s jutarnjom rosom. Nitko nije skupio previše, i nitko nije ostao bez nje.
Naglašavam da to nije bila tjedna količina koja bi dolazila jednom tjedno, nego dnevna količina što je dolazila svaki dan. Za mene kao kršćanina to znači da ću milost potrebnu za ponedjeljak imati u ponedjeljak, a jednako će biti i utorkom. Gospodin nam je rekao neka ne budemo zabrinuti za sljedeći dan. Potpuno uzdanje u Boga omogućuje nam da u miru živimo dan za danom.
Ako krenem nekamo neosvijetljenim putem, odredište mi je poznato; no moja svjetiljka osvjetljava samo nekoliko metara preda mnom i put se osvjetljava postupno dok idem naprijed. Na posljetku stižem na svoje odredište a da tijekom svega puta nisam nijednom zakoračio u mrak. Tako me Bog vodi: korak po korak.
Oči naši jeli su manu u pustinji; kao što je pisano: „Kruh s neba dade im (Bog) jesti.“ I skupljali su to svakog jutra, svatko prema tome koliko je mogao pojesti.
Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra … Dosta je dan zla njegova.
Ivan 6,31 ; Izlazak 16,21 ; Matej 6,34