Uz osobno iskustvo, uvjerio sam se kako je najbolja potvrda vrijednosti celibata fenomen da ga žestoko napadaju neprijatelji Crkve – čak pod maskom brige za njezino dobro! – premda o njemu ni s teološke ni s psihološke strane ne znaju ama baš ništa.
Ja sam, hvala Bogu, unatoč svim iskušenjima, izdržao jer sam se stalno držao recepta koji je u jednom intervjuu koji sam s njim vodio dao blažene uspomene kardinal Franjo Kuharić, a glasi: “Moli i radi!” Zanimljivo je da čovjek tek nakon mnogo godina borbe, koja u celibatu nije drukčija od borbe za očuvanje vjernosti u braku, stekne čvrsto iskustvo pravog značenje takvog čistog načina života.
Zato celibat, premda nije Božja zapovijed, itekako ima svoje opravdanje i budućnost, unatoč dojmu da ga mnogi krše, što uopće nije točno. Što, naravno, ne znači da Crkva ne može danas zaređivati također oženjene muškarce. A ja, kad je o tome, ali i o cijelom mojem životu riječ, jako volim pjesmu A. B. Šimića “Molitva na putu” pa ponavljam: Hvala ti “Bože / koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv / vodi me i dalje koncu mojih želja / Ne ostavi me / umorna i sama nasred puta… / Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda”!
Pretpostavljam da sam “kontroverzan” ljudima koji su suprotnoga svjetonazora, ali i onima koji svećenika zamišljaju u određenim “kalupima” u koje se ja ne uklapam ili iz njih iskačem kao vlak iz tračnica pa se oni tome stalno čude. Ali meni to nije čudno, jer i u Crkvi ima mnogo toga “ukalupljenoga”, koječega što su nove okolnosti već učinile deplasiranim, ali to se i dalje smatra neupitnim da ne bi sustav bio doveden u pitanje. Eto, nekima će biti “kontroverzno” to što sam upravo rekao.
Autor: rastimo u vjeri/ Izvor: Večernji list
