Mnogi se vjerojatno čude naslovu ovoga posta? Međutim, pitanje je opravdano i valja ga ponovno postaviti.
Stoga, naglašavajući razložnost pitanja u naslovu ovoga teksta, pokušat ću objasniti o čemu je riječ (služeći se tekstom iz knjige Nikole Mate Roščića NISMO ŠUTJELI, HKZ “MI”, Zagreb 2004.). Jer hrvatska javnost ima pravo to pitati, a dužnost je onih koji to znaju iznijeti sve što im je poznato o toj nehumanoj otimačini. Neka se to dobro srce vrati kamo i pripada, odnosno u katedralu, gdje leži i Kardinalovo tijelo! Dakle, gdje je Stepinčevo srce? O sudbini Stepinčeva srca pisao je pokojni dr. Lav Znidarčić u svojoj knjizi ALOJZIJE STEPINAC (1998.) ter je iznio nekoliko detalja o tome što se događalo prigodom obdukcije i balzamiranja Stepinčeva tijela u Zavodu za sudsku medicinu. No konačnog i pouzdanog odgovora tada nije uspio pronaći. Međutim, “čini se da smo sada nešto bliže pouzdanom odgovoru na to pitanje”, napisao je pater Roščić za Stepinčevo 2003. godine. Naime, u tadašnjem broju Glasnika Postulature “Blaženi Alojzije Stepinac” (10. veljače 2003), dr. Juraj Batelja, postulator kauze Bl.
Alojzija Stepinca, otvoreno je Josipu Manoliću, načelniku Ozne i nadgledniku za sve zatvore u Hrvatskoj u vrijeme uhićenja i suđenja Alojziju Stepincu, postavio pitanje: “Zašto je Udba izdala nalog da joj dr. Franjo Šeper, apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije, preda Kardinalovo srce sačuvano od uništenja prigodom obdukcije, i uništila ga?” Očito je da tako formulirano pitanje uključuje nedvojbeno viši stupanj saznanja o tome što se i kako dogodilo sa Stepinčevim srcem. To je još razvidnije iz teksta u istom broju Glasnika Postulature, gdje se tumači umjetnička slika “Stepinčevo srce” (D. Šipek), reproducirana na naslovnici toga Glasila. A objašnjenje glasi: Slika je nastala uslijed spoznaje da je jugoslavenska tajna policija iz Nadbiskupskog dvora u Zagrebu nasilno odnijela Blaženikovo srce, sačuvano za vrijeme obdukcije dobrotom i snalažljivošću dr. Petera Grünwalda, ter ga uništila, spalila u malom krematoriju policijske ambulante u Šarengradskoj ulici u Zagrebu.
Pokojni dr. Lav Znidarčić, uz sva nastojanja, očito nije uspio do kraja riješiti i odgonetnuti “tajnu” o Stepinčevu srcu. Ipak, taj se stravični, antihumani i svetogrdni čin postupno razotkriva, slažu se detalji, koji će jednoga dana biti sigurno upotpunjeni i cjeloviti. Velik je pomak već u tome da se sada zna da je “Stepinčevo srce” ipak bilo izneseno iz obdukcijske dvorane, da je neko vrijeme (možda samo nekoliko dana!) bilo pohranjeno na sigurnom mjestu, a tek potom je izdan i proveden zahtjevni nalog da se srce izruči agentima tajne policije. Izručenje (zapljena ili otimačina!?) zbilo se u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, a potom je slijedilo spaljivanje u “pećnici” policijske ambulante.
Kada javnosti budu dostupni svi sabrani iskazi i dokumenti iz procesa za beatifikaciju i kanonizaciju Bl. Alojzija Stepinca, javnost će saznati puni i pravi odgovor na pitanje “Gdje je Stepinčevo srce?”, premda je i ovo što je dosad poznato svjedočanstvo o doista nevjerojatno potresnoj i okrutnoj činjenici. Jedno je u svemu tome sigurno – mržnja prema Stepincu bila je demonski jaka i nepoštedna, a sav naboj te mržnje naslućuje se u svetogrdnom činu prema Kardinalovu srcu! Zato i nije bez smisla pomisao i na mogućnost “obrednog spaljivanja srca”, kako je to čest slučaj u nastranim demonskim ritualima. Spepeliti i pepeo prosuti, s nakanom da se zatre svaki trag, da osveta i kazna budu potpune, upečatljive i opominjuće – poznati su postupci iz ritualâ u nekim “tajnim društvima”, a zapisani su u tekstovima obrednih “tajnih prisega”, o kojima je, kažu neki, bolje šutjeti, nego li govoriti. Potrebno je, naime, imati na umu kako je cjelokupni “Proces Stepincu” imao nekoliko razina, odnosno moguće je i potrebno promatrati ga i prosuđivati s različitih motrišta. Donekle se pokušalo sačuvati izvanjsku formu pravnog procesa, ali je svakome jasno da je to bila samo vješto rabljena krinka i farsa. Svojim držanjem i jasnim očitovanjem to je Stepinac znao i dosljedno tome se ponašao.
Znao je da on nije izveden pred sud zbog počinjenih djela koja bi zahtijevala sudski proces, nego je ishodište svemu POLITIČKA pozadina komunističkog režima. Stepinac je pred istražnim sucem odvažno rekao: “Pred sudom koji ima zadaću da izvrši nalog stanovite organizacije ja se ne ću braniti. Strijeljajte me!” Sastavljači optužnice dobili su zadatak da optužnicu sastave i upute kako da je sroče. Odluke o tome su donesene u Beogradu (ili u Titovoj vili na Bledu!). Stepinčev odvjetnik po službenoj dužnosti dr. Ivo Politeo je pak rekao: Kako da ga branim, kada se u optužnici navodi uglavnom ono što su činili drugi, a ne on! Dakle, proces je imao političko i IDEOLOŠKO značenje. Trebalo je u Hrvatskoj pronaći i procesuirati neku važnu i za cijelu hrvatsku državu i Crkvu značajnu osobu, da se u njoj osudi i slomi navodni hrvatski separatizam, nacionalizam i katolicizam. Tito je, zajedno s Bakarićem, nudio Stepincu slobodu, ugled i prihvaćanje njegovih opravdanih zahtjeva, ali uz uvjet da pristane na “otklon od Rima” kao prvi korak za stvaranje tzv. nacionalne crkve.
Kada se pomno raščlani Titova ponuda ter stavi u kontekst državne politike između dva rata, u kontekst antihrvatstva i antiklerikalizma, jasno se može odčitati potka i osnova “Stepinčeve krivnje”. Nije pristao na plan i ponudu da se stvori “nacionalna hrvatska katolička crkva”, tj. da se Katolička crkva u Hrvata odvoji od Svete Stolice. A to je bila zamisao jugoslavenskih slobodnih zidara u službi kraljevine Jugoslavije. Na tom programu zajedno su se našli masoni i boljševici. I to je poznata stvar. Stoga su uz Tita i komunističke ideologe i vodeći jugoslavenski slobodni zidari odgovorni za suđenje, osudu, mučeništvo i smrt nadbiskupa Stepinca. U toj zajedničkoj režiji mržnje i osvete oskvrnjeno je i njegovo srce. Dakle, u otimanju i spaljivanju Stepinčeva srca, htjelo se sotonistički oskvrnuti sve hrvatske vjerske i nacionalne svetinje. Stepinac je kao zagrebački (nad)biskup u svojim stavovima, koje je jasno i glasno iznosio u propovijedima, bio čovjek s izrazitim crkvenim, tj. katoličkim načelima, kako u dogmatskim (teološkim), tako isto u etičkim (moralnim) i političkim (nacionalnim) pitanjima.
Slijedio je i provodio nauk i stavove Crkve, napose pape Pia XI. Bio je neumoljiv protivnik fašizma, nacizma i boljševizma (komunizma). Na tragu povijesnog i idejnog konteksta u kojem je cijela Crkva, naročito u Europi, živjela u prijelomnim zbivanjima i košmaru ideologijâ, politikâ i svjetonazorâ, Stepinac je vrlo naglašeno uočio kolika i kakva opasnost i protimba Crkvi i njenom djelovanju i poslanju prijeti i dolazi iz krugova slobodnog zidarstva. Prenoseći te stavove u konkretno hrvatsko okruženje uočio je “ideološku” spregu koja postoji između “boljševizma i masonerije”. O tome je svojedobno pisao i najveći hrvatski “masonolog” Ivan MUŽIĆ (npr. u časopisu Nova Tribina, br. 17/1998. u tekstu “Stepinac i masonstvo”). Stepinac je proživio i vrlo dobro poznavao cijeli tijek neuspjelog pokušaja da se dođe do Konkordata (sporazum kojim se uređuju odnosi između Svete Stolice i države). Znao je i vidio kako su jake i moćne te “nevidljive” masonske snage, s kim su u sprezi i komu služe. O tome je, kao jedan od rijetkih, otvoreno govorio. Stoga je i postao “neprijatelj broj jedan” podjednako i jugoslavenskim masonima i komunistima (boljševicima).
I znao je da se te dvije ideologije međusobno nalaze, surađuju, i rade na zajedničkom programu uništenja Rimokatoličke crkve. Zato se masonska i boljševička mržnja sručila se na njega, tako snažno, bespoštedno. Bila je tolika da je, uz sve ostalo, na kraju pribjegla i nasilnom, brutalnom oskvrnjenju njegova srca nakon smrti. Tko to ne razumije, ili ne želi vidjeti i upoznati, nikada neće uspjeti shvatiti skrivenu stranu “Procesa Stepincu” i svega što se dogodilo. No silom laži, mržnje i osvete nametnuta je iskrivljena slika o tom velikanu duha, a propagandna mašinerija proširila ju je diljem svijeta. Očito je kako iza toga nije stajala samo komunistička i titoistička ideologija, nego je stajala i stoji masonska osveta.
Prošlo je dakle 50 godina od Stepinčeve smrti i dvanaest godina otkako je proglašen blaženikom. Zato valja istaknuti još nešto. Unatoč njegovu uzdignuću na čast oltara i postavljanju našemu narodu za orijentaciju, mi se još uvijek krećemo u začaranom krugu straha i pod teretom nametnutog “kompleksa Stepinac”. Umjesto da nam je upravo on otvorio oči i ohrabrio srca, svima u našoj Crkvi – in capite et in membris. A ne da negdje u prikrajku malodušnih kao da tinja strah od ponavljanja sintagme “Stepinčeva crkva”, koju je tako uporno lansirao Jakov Blažević, Stepinčev javni tužitelj i čovjek koji je u knjizi “Tražio sam crvenu nit” priznao da u njemu “još uvijek teče jakobinska krv”. Valja se ipak nadati da će buduće svečane komemoracije, nekoć na dan Kardinalove smrti, a sada na njegov blagdan, postati još jača i prepoznatljivija opcija Crkve u Hrvata nego je bila u komunizmu.
Vjerujem da će to biti plod Stepinčeve žrtve i da će njegov svetački zagovor u nebu pridonijeti ostvarenju Papine želje da hrvatskom narodu njegov Blaženik bude orijentir u “novodobnim maglama” 21. stoljeća.
Autor: Don Anđelko Kaćunko (VL)
