U svojim Dnevnicima Bl. Stepinac zaključuje da bez odobrenja masonskih loža nitko ne može napredovati. “Na žalost i u srcu hrvatskog naroda u Zagrebu ugnijezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelj katoličke crkve pa prema tome i hrvatskog naroda.
Bez znanja i odobrenja masonerije ne može nitko doći na uplivni kakav položaj. Nije šala uhvatiti se u koštac, a ipak se mora u interesu Crkve i naroda hrvatskoga ako misli i dalje egzistirati. Jer ovo nasilje koje danas vlada podržava masonerija. A nasilje vodi u propast. Ne vidim ni to kako bi hrvatski narod mogao egzistirati kraj ovakvih nasilja. Baš ta nasilja dovela su već tako daleko da najveći dio Hrvata pomišlja da kida sasvim sa ovom državom.
… piše blaženi Alojzije Stepinac 30. svibnja 1934. godine.
Čitajući njegove Dnevnike od početka pa do samog kraja vidljivo je da masone smatra odgovorima za mnogo toga.
U veljači 1935. tako piše ‘Danas je bila zaista silna navala svijeta na papinskoj proslavi i sigurno je bilo neugodno protivnicima katolicizma. Bio sam neodlučan da li da istupim ili ne i ja na govornicu, jer nije običaj da biskup govori u ovakvim zgodama. Ali živimo u iznimnim, teškim i borbenim vremenima. U strahovitoj borbi s masonerijom, sektaštvom itd., a državna vlast pod uplivom masona goni nas gdje može. Ne daju nam da se javljamo u štampi pa sam smatrao za uputno da ovdje jasno istaknem našu odlučnu volju da se poštuju prava Katoličke crkve. Masonske Novosti, taj najodurniji masonski list, tendenciozno je po običaju iznio neke stvari u krivom svjetlu’.
– Masonerija ili slobodno zidarstvo pojmovi su koji se vrlo rijetko susreću u sredstvima društvenoga priopćivanja te su većini uglavnom potpuno izvan područja interesa. Ta je tema čak i u vjerskim medijima svedena gotovo na tabu. Tome pridonosi i nastojanje samih masona da se o njima i organizaciji ne zna previše, kako bi se o bitnom u javnosti zadržala određena tajnovitost. Definicija masonerije svodi se obično na polutajno-polujavno ideološko udruženje, koje svrhu i smisao svoga postojanja, pred javnošću i nedovoljno upućenima, opravdava tzv. humanitarnom djelatnošću. Opisati slobodno zidarstvo predstavlja ogromni zadatak. To je jedna od najvećih bratskih organizacija na svijetu… Otkada se razotkrilo javnosti… slobodno zidarstvo je postalo predmetom više od 50.000 knjiga, brošura i članaka. Tim riječima započinje dvanaesto poglavlje knjige engleskoga povjesničara Johna J. Robinsona o izgubljenim tajnama masonerije, koja je na hrvatskom objavljena 1999. godine pod naslovom Rođeni u krvi.
Podrijetlo masonske organizacije vrlo je tajnovito i gubi se čak u legendi pa se o njemu ne slažu ni sami masonski autori. Jedni tvrde da je nastala u vrijeme zidanja jeruzalemskoga Hrama u vrijeme kralja Salomona, a drugi joj izvor nalaze već u starim egipatskim i grčkim misterijima. Treći njezine početke dovode u vezu s templarima iz vremena križarskih ratova, dok većina autora smatra da masonerija, odnosno slobodno zidarstvo potječe od zidarskih udruženja u srednjem vijeku, odakle je i dobila ime. Prema proširenom shvaćanju, prihvaćenom u glavnini literature, od profesionalnih zidarskih/klesarskih udruga, koje su prestankom potrebe za velikim građevinskim radovima ostajale bez posla, postupno su nastala ideološka (slobodnozidarska) udruženja. Dakle, kao što su nekadašnji graditelji bili značajan društveni čimbenik podižući i oblikujući velika kamena zdanja, tako moderna masonerija kao svoju zadaću uzima oblikovanje i usmjeravanje duhovnih gibanja i gradnju novoga svjetskog poretka u svijetu.
Engleska se smatra majkom slobodnoga zidarstva, gdje su već početkom 17. stoljeća nastale prve lože. Loža je mjesto sastajanja članova toga tajnog bratstva, ali ujedno označava i samu masoneriju. Međutim, rođendanom suvremene masonerije uzima se 24. lipnja 1717. kad su se u Londonu četiri slobodnozidarske lože ujedinile u Veliku ložu Engleske te je započelo širenje udruženja golemom brzinom. U Europi je prva loža osnovana u Madridu 1728., u Parizu 1729., u Haagu 1734., u Ženevi 1736., itd.
Crkva je od početka proglasila nespojivost pripadnosti masonskom bratstvu s članstvom u Katoličkoj Crkvi. Tako je papa Klement XII. već godine 1738. osudio masonska udruženja, a učlanjenje je podlijegalo ekskomunikacijiipso facto. Pio IX. masoneriju je čak nazvao Sinagogom sotone. Nakon konstituiranja tzv. Velikoga Orijenta u Parizu, borba s Crkvom veoma se zaoštrila. U 19. je stoljeću utjecaj Velikoga Orijenta u Europi silno porastao i njegovi članovi došli su na visoke položaje u vladama, u vojsci, u kulturnom, socijalnom, financijskom, ekonomskom i političkom životu mnogih zemalja. Formulacije u novijim crkvenim dokumentima su ublažene, ali stav da su masonstvo i kršćanstvo u potpunoj suprotnosti ostao je nepromijenjen.
Masonsko vjerovanje nespojivo je s kršćanskim. Slobodno zidarstvo ne niječe postojanje Boga – ono priznajeVelikoga arhitekta Svemira, koji nije osobni Bog – te svjesno nastoji izgraditi svijet bez Boga. Kao što Bibliju priznaje samo jednim od simbola, koji se pojavljuje u savezu sa Šestarom i Kutomjerom, tako i Krista stavlja ravnopravno u istu razinu s Muhamedom, Budhom, Krišnom, Sai Babom itd. Isus Krist nije, dakle, Sin Božji, nego samo divan čovjek. U masoneriji se pozitivno vrjednuje i sam pojam demonskoga.
Odnos masonstva prema Crkvi tijekom vremena je promijenjen. Umjesto nekadašnjega borbenog stava primjenjuje se taktika da Crkvu ne treba progoniti, već s njom surađivati, u nju prodirati, mijenjati je i tako je jednom smijeniti. Pritom je dakako važan prodor u sva kulturna područja i osobito sredstva društvenoga priopćivanja. Budući da se u Loži katolicizam smatranajvećim suparnikom u zarobljavanju ljudskih duša, prema jednom masonskom autoru važno je Crkvu utopiti u skupini ostalih vjerskih zajednica zalažući se za svjetski ekumenizam, koji će poslužiti za stvaranje jedne svjetske države, vlade, društva i vjere. Dakle, po masonskom shvaćanju, Katolička Crkva mora se odreći monopola da jedino po njoj dolazi spasenje. Među brojna njihova predviđanja raspleta budućih zbivanja spadaju i ona krvava, po kojima će papinstvo umrijeti pod noževima koje će izvući oci posljednjega koncila.
Masoni se vole hvaliti svojom ulogom u nekim (pozitivnim) svjetskim zbivanjima. Poznato je, međutim, da su glavni protagonisti i najgroznijih događaja u povijesti kao i u svim ratovima gotovo odreda bili masoni (Kerenski, Lenjin, Churchil, Roosevelt, Enver Hodža, Castro, po nekima i Tito te čak i Milošević, itd.). Članovi loža redovito su (bili) gotovo svi američki predsjednici, zatim ugledni znanstvenici i kulturni djelatnici, vlasnici najvećih svjetskih korporacija, direktori banaka i vodećih svjetskih medija itd., uključeni u razna tajna ili javna udruženja kao što suVijeće za vanjske odnose, Bilderberger grupa, Trilateralna komisija, Rotary i Lions klubovi i dr.
Za ostvarenje svojih ciljeva masonstvo se redovito služi i tzv. masonima bez pregače. To su oni (među kojima ima i katoličkih svećenika!) koji iz raznih razloga nikad nisu postali članovi Lože, ali su mislili i djelovali masonski. U tu skupinu moglo bi se pribrojiti i mnoštvo onih estradnih djelatnika i tzv. zvijezda, koji se deklariraju kao vjernici, a svojim životom ruše temelje kršćanskih vrjednota, utirući tako put New Ageu, mješavini istočnjačkih duhovnosti, kršćanstva, parapsihologije i magije, koji bi trebao biti religija budućega novog svjetskog poretka.
U Hrvatskoj je prvu masonsku ložu osnovao u Glini 1764. grof Ivan Drašković, koji je 1773. utemeljio ložu i u Zagrebu. U Brezovici kod Siska 22. listopada 1775. je od četiri već postojeće osnovana Velika loža, tzv. Draškovićev sustav. U vremenu francuske okupacije naših krajeva došlo je do pravoga procvata masonstva u Hrvatskoj, dok je poslije u Habsburškoj Monarhiji ono bilo formalno zabranjeno. Razvoj hrvatskoga nacionalnog masonstva počinje 14. rujna 1892. osnutkom prve lože koja je počela raditi na hrvatskom jeziku. Do zabrane masonstva došlo je odlukom bana Banovine Hrvatske 1940. U NDH je masonstvo bilo službeno zabranjeno, premda su mnogi masoni surađivali s ustaškom vlašću. U vremenu komunizma sve do devedesetih masoni su bili gotovo tabu tema. Nakon uspostave Republike Hrvatske službeno je utemeljena i zagrebačka masonska loža, koja se javnosti predstavila i na internetu, o čemu je svojedobnoGlobus objavio reportažu. U intervjuu Vjesniku 23. travnja 1993. mons. Milan Simčić, tadašnji podtajnik vatikanske Kongregacije za kler, otkrio je ulogu masonerije u rušenju komunizma i vatikanske spoznaje o masonskom zauzimanju protiv stvaranja neovisne države Hrvatske.
Za temeljito upoznavanje fenomena masonstva valja pročitati djela Ivana Mužića Masonstvo u Hrvata i Smisao masonstva. Osim toga, radi proširenja spoznaja, dobro je pročitati studiju Roberta Tafre Protokoli sionskih mudraca i Novi svjetski poredak, zatim dvije knjige istoga naslova Novi svjetski poredak Deirdre Manifold i Ralpha Eppersona, zatim životopis sv. Maksimilijana Kolbea kojega je napisao Yves Ivonides (o. Ivon Ćuk) te Stoljeće rata F. Williama Engdahla, ključno djelo za razumijevanje svjetskih zbivanja u posljednjih stotinu godina.
Za Portal Rastimo u vjeri: don Anđelko Kaćunko