Evanđelist Ivan potiče nas da u Isusu ne gledamo samo ljubko dijete, pomaže nam da već sada gledamo dalje, da na to Božje Dijete gledamo, slikovito rečeno, kroz ‘duhovni dalekozor’.
Odnosno, da nikada ne izgubimo iz vida činjenicu kako je Bog radi nas i našega spasenja postao čovjekom! Drugim riječima: postao nam je susjed, dio naše stvarnosti i svakodnevice.
Dakle, Sv. Ivan nam svojim riječima posvješćuje: Krist, Vječna Riječ, sada je rođena u vrjemenu. U liku djeteta, ‘muškića’, došao je k nama, ali se od Oca nije udaljio. Naše je ljudsko uzeo, obukao, ali se svoga božanskog nije odrekao. Postao je MOST između onoga beskonačnog i ovoga prolaznog, između vječnog i vrjemenitog, uzvišenog i siromašnog, između božanskoga i ljudskoga. Tako je svemu dao smisao! I znamo da ništa nije slučajno!
Netko je lijepo primijetio da Sv. Ivan ne piše: U početku bijaše Slučaj i slučaj bijaše kod Boga i slučaj bijaše Bog. Sve je postalo slučajno… Ne, jer tada bi svijet bio slučaj, i mi bismo bili slučaj. Drugim riječima, u početku ne stoji nešto slijepo, bezimeno, bezciljno – nego nešto osobno: Riječ koju izgovara i komunicira Bog s nama. Ali ne samo to – Bog je svojom Riječi stupio još očitije i konkretnije u naš svijet i krenuo svakom čovjeku dobre volje ususret! Mi ljudi ne možemo ni zamisliti, a kamoli dokučiti koliko zapravo Bog ljubi čovjeka. Kršćanska vjera je vjera utjelovljene Riječi ili, još bolje rečeno, vjera utjelovljenog dostojanstva, veličine čovjeka.
Da, sve to lijepo zvuči – može netko reći. Ali naša vjera je na kušnji kad se suočimo sa zlom, s nekom tragedijom – kao što je potres, pogibija mladih (npr. ova tragedija u Posušju…), ili kad se dogodi nesreća u obitelji… Naviknuti smo da uvijek slijedi pitanje: Zašto, Bože, zašto…?! Odgovor na to pitanje nalazi se u odgovoru na pitanje: Zašto je Bog postao čovjek? Ili u odgovoru na pitanje: Gdje je Bog bio u Auschwitzu (ili u Petrinji i Posušju)? Papa Benedikt je na to pitanje odgovorio da je Bog je u Isusu patio zajedno s logorašima, a Isusov “križ unaprijed sažima strahote Auschwitza”. Dakle, nikad nismo sami, Bog je “vajk s nami”! (kako se kaže u Gackoj).
Dakle, zašto je Bog postao čovjek? Sigurno, ne zato što je morao! Boga nitko na to nije prisilio, jer Bog ništa ne mora! Bog to čini iz nedokučive i neopisive ljubavi prema čovjeku. Čovjeku, kojeg je stvorio, poželio je biti još bliži, da bi čovjek bio bliži Bogu! Eh, sada slijede važna pitanja za nas:
Jesu li nakon potresa u Zagrebu ljudi postali bolji? Jesmo li mi, koji nismo stradali ni u ožujku ni sada, postali bolji? Jesmo li postali svjestni da sve što smo sagradili – najopremljenije štale i radionice, najluksuznije kućetine i viletine, najskupocjenije zgradurine… jednako kao i najraskošnije crkve – može u tren oka postati ruševina? Zahvaljujemo li Bogu što smo pošteđeni od stradanja? Nad tim pitanjima trebaju se ozbiljno zamisliti svi naši župljani i iskreno na njih odgovoriti. Jer nakon svih strahota nigdje u crkvama nema VIŠE vjernika!
U tom smislu moramo se čuditi kako je glupa ljudska oholost i zašto čak i kršćani žive kao da Boga nema? Pa kad ćemo konačno postati svjestni da gotovo ni o čemu bitnom ne možemo odlučiti? Evo, tko može zaustaviti ovu kišurinu koja već stvara poplavu? Uzalud, čovjek se i dalje pravi važan i veći od drugih. A što kad padnemo? Što kad nas pritisne neka nevolja, kao što je zid crkve pritisnuo crkvenog orguljaša u strašnom potresu na Banovini?
Upravo kao lijek za tu ‘bolest’ i kao pouku Bog nam u Božiću daje primjer svoje poniznosti. Zato moramo biti svjestni da su samo oni koji su ponizni jedini kadri sačuvati u sebi i oko sebe tu Božju poniznost! I biti SVJETLO drugima, kao što je Isus nama – kako nam kaže Sv. Ivan u evanđelju. Silni Bog u ovom Djetešcu, želi srušiti u nama svaku oholost, jer bez Boga mi smo ništa! I sve što imamo od Boga je. A što je naše? Pa jedino grijesi za koje se u slobodi odlučujemo. To božansko Dijete ljubi nas na božanski, ali i na ljudski način, do kraja, do smrti na križu. Tako nas zapravo uči pravoj, nesebičnoj ljubavi.
I upravo zato On “se nastanio među nama”! Eto taj je dio rečenice presudan. To je najjači izraz božićnog otajstva. To znači: OSTAO je MEĐU nama! Dakle, Bog je s nama i u radosti i u žalosti, i na misnom slavlju i u potresu… Stoga Božić nije tek jedan dan (25. prosinca), nije kratko vrijeme (do Gospodinova Krštenja), nego Božić je PROGRAM koji traje, koji u nama potiče svoj rast i svakodnevno rađanje dobra.
Kada TO shvatimo i prihvatimo više ništa u našem životu ne može biti isto! Jer Božić nam je poticaj, ali i pomoć za svakodnevni napredak u ljudskosti i svetosti.
Za Portal Rastimo u vjeri: Don Anđelko Kaćunko Izvor: Twitter/ Porta: Rastimo u vjeri
