Neki je misionar hodao uskom stazom što se pružala između polja, omanjih nasada i šume.
Na mjestu gdje se put račvao sreo je nekog domoroca. „Kamo ideš?“ upita ga ovaj iznenada na indonezijskom jeziku. On mu prijateljski odvrati: „Danas je nedjelja, osobit dan za nas kršćane.
Idem na kršćansko bogoslužje s ostalima.“ – „Često vidim zgradu u koju ideš“, reče mu nepoznati. „Moram proći kraj nje uvijek kad idem u svoje polje.“ – „Pa zašto nisi nikada navratio u nju?“ – „Da ti pravo velim, osjećao sam da me kršćanstvo privlači. Ali, reci mi, kakvu ću nagradu dobiti ako postanem kršćanin?“
Misionar je jedva sakrio svoje iznenađenje. Potom je rekao: „Više negoli dovoljnu za svakoga tko Isusa Krista prihvati kao svoga Otkupitelja i Gospodina.“ – „O, pričaj mi o tome, molim te!“ Lice Indonežana zasjalo je u iščekivanju.
„Najprije je tu oproštenje grijehâ, koje se ne može procijeniti u novcu. Zatim je tu sigurnost spasenja već ovdje na Zemlji. Potom sigurno mjesto u Nebu, jer će ti ime biti upisano u knjigu života. Kao četvrto, imat ćeš mir s Bogom i nećeš više strahovati od duhova i loših snova. I, kao peto, moći ćeš se rasteretiti od svih svojih problema moleći se Isusu.“
Uskoro su stigla do mjesta za sastanke. „Uđimo“, reče mu misionar. „Oh, ispričavam se. Imam toliko toga za obaviti; možda nekom drugom prigodom“, odgovori domorodac vidljivo razočaran. Mislio je da će „nagrada“ biti malo drugačija!
„Jer znate milost naš ega Gospodina Isusa Krista, da je on, premda bijaše bogat, zbog vas postao siromašan da se njegovim siromaštvom vi obogatite“ ( 2. Korinćanima 8,9 ).