Znademo da su se npr. u Fatimi i drugdje događali razni čudesni znakovi ter se radujemo svakom znaku kojim Gospodin sebi privlači srca ljudi – bilo da ih učvrsti u vjeri, bilo da otopi led njihove sumnje ili nevjere.
Ali ono što nije dobro (a upravo to neki ne shvaćaju) jest “čudomanija” odnosno “znakomanija” koja se širi, kao da su Božja čuda i znakovi (dati nam po Mariji ili nekom svecu) sama sebi svrha ili gotovo “spektakl”, Božji ili Gospin “show” kojim će Oni “pokazati nevjernicima” da su u pravu oni koji su pobožno “vjerovali u…” (neko svetište).
Zato, budući da su “sveti znakovi” koje nam je Spasitelj već dao i svakodnevno su nam dostupni – sveti sakramenti! – neusporedivo važniji od svih (očekivanih) “znakova” – a najveće čudo na svijetu je svakodnevna sveta misa!
Dok očekujemo Gospodinov dolazak korisno je pročitati jedan duboko duhovan, poučan i koristan tekst velikoga i svetoga čovjeka Crkve.
– U Kristu nam je Bog progovorio.
Poglaviti razlog, zbog kojega je u Starom zakonu bilo dopušteno Bogu postavljati pitanja i zašto je bilo nuždno da proroci i svećenici ištu od Boga viđenja i objave, bio je taj što u ono vrijeme još nije bila vjera tako utvrđena a evanđeoski zakon uspostavljen, pa je bilo potrebno da se kod Boga raspituju o raznim stvarima, i da im Bog govori čas riječima, čas viđenjima i objavama, sad slikama i poredbama, sad opet mnogim inim načinom sporazumijevanja. I što im je odgovarao, kazivao i otkrivao, sve to bijahu otajstva naše svete vjere, ili svakako stvarnosti u vidu i odnosu prema vjeri.
Ali sada pošto je vjera u Krista utvrđena i evanđeoski zakon u stanju milosti proglašen, nije potrebno da ga onako pitamo i nema razloga zašto bi nam kao nekad, govorio. Dajući nam, naime, kao što i dade, svojega Sina, koji je njegova jedna i jedina Riječ, sve nam je zajedno i ujedanput rekao i objavio tom svojom jedinom Riječi, i nema toga što bi nam još morao reći.
I tu je istinski temelj onom nastupu Svetoga Pavla kad nastoji Hebrejima dokazati da odustanu od negdašnjega Mojsijeva starozakonskog načina ophođenja i suobraćanja s Bogom ter uprave oči Kristu jedinomu, kad veli: “Mnogo puta i na mnogo načina Bog nekoć govoraše otcima u prorocima; na kraju, u ove dane progovori nama u Sinu.” Tim riječima Apostol uči da je Bog po toj Riječi svojoj rekao tako mnogo i toliko toga da nema više što bi se još moglo poželjeti; jer, što je ranije u dijelovima govorio prorocima, to nam je već svekoliko rekao u njemu, dajući nam ga svega, to jest Sina, svojega.
I stoga onaj koji bi sada htio Boga nešto ispitivati ili iskati od njega koje viđenje ili objavu, zapravo bi Bogu nanosio uvrjedu, jer ne bi svoje oči usmjerio posve na Krista tražeći izvan njega još kakvu stvar ili novost.
A Bog bi mu mogao ovako odgovoriti: “Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina; njega slušajte!” Sve sam već rekao svojom Riječju: upravi svoje oči k njemu jedinomu, jer ti u njemu svekoliko rekoh i objavih, štoviše, u njem ćeš naći mnogo više negoli možeš poželjeti ili zaiskati.
Ja sam jednoć zajedno sa Svetim svojim Duhom sišao na nj na brdu Taboru i rekao: “Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina; njega slušajte!” Nema razloga da tražiš nove mogućnosti učenja ili odgovora; jer, ako sam prije govorio, to sam činio obećavajući Krista; ako su me pak štogod ispitivali, ta su se pitanja odnosila na traženje i nadanje u Krista, u kojemu su imali naći sva dobra, kako nam to sada pokazuje sve naučavanje evanđelista i apostola.
(iz rasprave “O usponu na brdo Karmel”, Sv. Ivana od Križa, prezbitera)
Don Anđelko Kaćunko za portal https://rastimouvjeri.com/
