Masonstvo nije samo nadomjestak raznih deista, agnostika i okultista za religiju, već je to religija Antikrista.
Iako masoni prema javnosti ističu kako oni vjeruju u svog univerzalnog boga, Velikog arhitektu svemira, istina je potpuno drugačija. Masonska braća, inicirana ispod 30 stupnja u masonskim ložama, praktički žive u tom uvjerenju i ostaju u neznanju o pravoj naravi masonstva. Masonska ideologija samo u najvišim iniciranim stupnjevima svjesna je „čistoće“ masonske religije kao luciferove doktrine, gdje se misterij prigodom inicijacija u više stupnjeve smatra mističnom smrću kada inicijat postaje regeneriran, odnosno ponovo rođen.
Za njih postoje dva boga, dualistička ideologija slična metafizičkoj koncepciji gnostika, mahinejaca, templara itd., koji se u svekolikom svijetu bore u vječnoj borbi za prevlast. Jedan je kršćanski pravi Bog, koji je za ponovo rođenu masonsku braču ljubomorni bog stege i okova, tame i zla, dok je Lucifer dobrotvorni bog koji je ljudima darovao SLOBODU. Lucifer za njih nikad nije pao, on je „svjetlo svijetla“, sin jutra, koji je ljude podučio znanosti, poput Prometeja, prijatelja ljudi, koji im je dao vatru i podučio ih svim zanimanjima.
Posebice prema kršćanima masonska brača iskazuju neslućeni sarkazam tvrdeći kako su NEZNALICE odvele kršćanstvo na krivi put, pritom zamijenivši vjeru sa znanošću, fantaziju s realnošću, sanjarije s doživljajima, dok su u Srednjem vijeku inkvizitori u borbi protiv magije prekrili velom tajne sva drevna otkrića.
