Film i knjiga ‘Koliba’ kao umijeće Michelangela
Svi jesmo, postojimo, živimo, i znamo da je duša stvorena za besmrtnost.
U svijetu gdje vjera sve više gubi na značaju, Koliba se hvata u koštac s vječnim pitanjem: “Gdje je Bog u svijetu prepunom neizrecive boli?”
Uostalom, kakvog bi smisla imalo postojanje ako je konačno i ograničeno ovim našim materijalnim svijetom koji često nalikuje na pakao presvučen lažnim rajskim fasadama? Gotovo dva stoljeća duh čovječanstva gubi svoju nedužnost i iskonsku vjeru u život.
Mnogi razmišljaju pragmatično. Nije slučajno da je doba romantizma u književnosti prešlo u realizam i naturalizam, a onda u 21. Stoljeću u cinizam i pesimizam.
Paradoks je u tomu da se u duhovnom smislu radi o padu, a ne o usponu. Pad na kraju svega, kad se dotakne dno, može biti početak novoga uspona, s odbačenim ljušturama starih navada i zabluda, strahova i mržnji.
Danas bi trebala ponovno zaživjeti potraga za novom/starom radošću života, upravo u „Kolibi”
OSVRTI NA KNJIGU I FILM
-Mnogi se pitaju zašto tolika bol i patnja, čemu rak, prometne nesreće, smrti u osvit života…?
Ova će knjiga mnogima pomoći da se približi Bogu, da ga bolje shvate i stvore prisniji odnose. Oprost samome sebi i prema drugima glavna je misao knjige. (Samo Bog zna duboke razloge naše patnje a svatko tko zna ljubiti, taj zna i patiti. –Vlč. Zlatko Sudac)
–Mogu samo reći da sam oduševljen! Knjigu preporučujem ne samo svojim znancima nego svima, svima, svima…
Naravno, neki će se namrštiti na pojedinim mjestima zbog dojma da roman ponegdje “teološki šepa”, ali moj je savjet svima da se ne zaustavljaju na tim mjestima poput “duhovnih forenzičara”, nego slijede bitnu poruku. A ona bujicom neoslabljene snage teče od početka do kraja i čitatelja nježno miluje ljubavlju kojom obiluje. Baš kao Božja milost!
Neka to bude dovoljno kao preporuka da potražite tu sjajnu knjigu.
Njezina je dodatna vrijednost što, osim priče sa snažnom porukom koja, među ostalim, razbija i neke klišeje i predrasude, obiluje navodima divnih i dubokih misli. (Upućena je ovom našem naraštaju izgubljenu u globalnoj pustinji nevjere, egoizma i besmisla. – Don Anđelko Kaćunko)
– O nedokučivosti tajne Presvetoga Trojstva ispričane su brojne zgode. No, doživljaj Boga ne može se izreći razumskim kategorijama. Ipak, duboko proživljeno iskustvo samoće, patnje ili žalosti, može nam stvoriti osjećaj tijesne povezanosti s Bogom.
Pisac upravo na temelju tragedije koju je doživio, uvodi čitatelje u književnu tajnu života Presvetoga Trojstva. Isus je rekao da nećemo ući u kraljevstvo Božje ako ne budemo kao djeca.
(Doista, često tek s djetinjom jednostavnošću shvaćamo i prihvaćamo određene tajne, pa i tajnu Presvetoga Trojstva koja je perfektno, možda kao nikada do sada prezentirana javnosti -Fra Bože Vuleta)
„Koliba” je u našoj nutrini. Nutrini našeg razuma, srca, volje. A to znači da ju ne možemo izbjegavati niti od nje možemo tek tako pobjeći. Ono što možemo učiniti jest odrediti tko će u njoj stanovati, tko će je izgraditi, obnoviti, održavati. Čovjek ili BOG. Netko tko može posvetiti i blagosloviti naš razum, srce, volju …( Don Danko Kovačević)
-Još uvijek nas više pokreće strah nego vjera. Više nas potiče strah nego odgovornost za vlastite postupke. A tako ne bi trebalo biti.
Praznimo police po dućanima umjesto da praznimo police knjižara i snabdijevamo se duhovnom hranom, dobrim knjigama, BIBLIJOM a može i “Kolibom”.Umjesto pražnjenja polica, punimo duše. (Fra Josip Blažević)
-Bog je ljubav, a ta je Ljubav u ovom romanu prikazana kroz niz međuljudskim situacija, kroz svakodnevne male stvari. S Bogom ne treba očekivati ponovna stvaranja svijeta, da bi svjedočili njegovoj veličini. Jer, napokon, oni koji znaju kako gledati mogu i iz jedne kapljice naučiti sve o vodi.
Unutar topline kojom me je “Koliba ogrijala” sve to divne stvari o kojima piše, autor je upravo primio preko Crkve. Taj eklezijani aspekt iznimno je važan, što su davno shvatili mnogi velikani Crkvene povijesti, primjerice sv. Toma More i naš kardinal bl. Alojzije Stepinac (Don Damir Stojić)
William P. Young – ‘Kolibu’ sam pisao za svoju djecu, nisam očekivao da će postati svjetski hit
Kanađanin William P. Young radio je tri različita posla kad ga je, prije jednog Božića, supruga Kim počela nagovarati da za njihovo šestero djece, kao poklon, nešto napiše. Young u tom trenutku nije bio pisac – ono što je pisao, bilo je uglavnom namijenjeno obitelji i prijateljima, a ostatak vremena provodio je radeći kao noćni čuvar, čisteći zahode te otpremajući pošiljke. No, Kim je, kaže, inzistirala: silno je htjela da zapiše i pokloni djeci svoj specifičan pogled na svijet, jer je vjerovala da njezin suprug razmišlja o životu i Bogu na netipičan način.
“Kim je očekivala priču od četiri do šest stranica, a ja sam napisao roman. Kako sam se do jednog posla svaki dan vozio 45 minuta, roman sam napisao u vlaku. Dovršio sam ga za Božić i iskopirao u 15 primjeraka – šestero za djecu, jedan za Kim, a ostale za moje prijatelje. Tako je nastala ‘Koliba'”
“Kolibu”, priču za obitelj, najprije je odbilo 26 izdavača, da bi se roman na kraju prodao u 20 milijuna primjeraka.
“Koliba” govori o Macku kojem se dogodila velika životna tragedija – na jednom kampiranju oteta mu je i ubijena kći Missy. Četiri godine poslije tog tragičnog događaja, koji Mack ne uspijeva preboljeti, dobiva pismo kojim ga se poziva upravo u kolibu u kojoj je njegova kći ubijena. Mack stiže u kolibu i tamo upoznaje neobično “društvo”, zapravo Sveto Trojstvo
“Želio sam prikazati drugačiju sliku Boga od one uz koju sam odrastao, a odrastao sam u rigidnom ortodoksnom protestantskom okruženju; u uvjerenju da je Bog rigidan, strašan, udaljen i ljut. No, od djetinjstva mi je najveće pitanje bilo kako Bog može dopuštati zlo, je li Bog čitavo vrijeme dobar i može li mu se vjerovati. Ne možete, naime, vjerovati nekome ako ne znate da li vas on, Bog, voli”.
Kao i njegov junak Mack, i Young je doživio različite tragedije u životu, između ostaloga u djetinjstvu je bio seksualno zlostavljan, pa se pitanje Božje dobrote, ali i toga kakav je Bog uopće, pokazalo ključnim pitanjem njegova života.
“Bog nije ni muško, ni žensko. U svom sam romanu želio pokazati njegovu raznolikost, uostalom on se i u Bibliji na različitim mjestima prikazuje kroz različite oblike, pojasnio je Young na predstavljanju svoje knjige u Hrvatskoj (Zagrebu i Dubrovniku, u srpnju 2014.)
Iako je “Koliba” u prvih 13 mjeseci od objave, uz budžet za promociju manji od 300 dolara, prodana u čak milijun primjeraka (“Koliba” je postala izdavački fenomen u SAD-u jer je postala hit zahvaljujući usmenoj preporuci, od prijatelja do prijatelja!)
“Kad sam pisao ovu knjigu, ja sam je pisao za svoju djecu. Nisam znao da će je čitati cijeli svijet. Nisam imao neku agendu na umu”, rekao je Young.
“Osobno vjerujem da Bog ima jako visoko mišljenje o čovječanstvu, no da čovječanstvo nema baš visoko mišljenje o sebi”
Ljudi imaju slobodnu volju i Bog neće zaliječiti naše srce ili svijet ako sami nešto ne učinimo” Križ, na koji je Isus razapet i koji je time postao simbol kršćanske vjere, Young smatra “mračnim strojem za mučenje” kojeg nije smislio Bog, nego ljudi. “Prilično kontroverzno rekli bi neki naši teološki smušenjaci”. Ali, Young smatra i da je Bog predvidio taj mračni stroj za mučenje i svojevoljno pristao biti razapet, upravo stoga kako bi pokazao da nema tog (ljudskog) mraka u koji nije spreman ući i, također, kako bi ljudima pokazao kolika je njegova ljubav.
Bog, slijedom toga, nije stvorio zlo, nego je zlo posljedica ljudskog zloupotrebljavanja slobodne volje – to je odgovor na pitanje koje si Young postavlja od djetinjstva i koje si Mack postavlja u “Kolibi”. No, da bi Young došao do onoga što je Mack, za samo jedan vikend, shvatio u kolibi, njemu je trebalo 11 godina života.
“Koliba je za mene metafora za kuću unutar naše vlastite duše koju nam pomažu i drugi graditi, a mnogi od nas nisu dobili odgovarajuću pomoć. Meni je, između ostalih, žena koju volim i s kojom sam se vjenčao, pomogla da zacijelim. Kad smo se Kim i ja vjenčali, nisam još znao voljeti. Srećom, oženio sam osobu koja nije bila tiha i povučena, nego bijesna zbog svih tih polomljenih stvari u mojoj duši”
Što je najveći uspjeh “Kolibe”? Činjenica da su mnogobrojni ljudi, diljem svijeta, pročitavši njegov roman prvi put u životu osjetili da ih Bog VOLI!
-Ako je suditi prema rezultatima na kino blagajnama (proračun od 20 milijuna dolara donio je četverostruk prihod) i reakcijama publike (83% pozitivnih reakcija na popularnoj mrežnoj stranici Rotten Tomatoes), riječ je o filmu koji uistinu ima čvrste temelje.
„KOLIBA ” je metafora za „kuću koju napravimo od naše boli … metafora za ona mjesta (momente) u životu gdje zaglavimo, budemo povrijeđeni, oštećeni … mjesta našeg srama i povrijeđenosti!
Isus Krist ne samo da otkriva Boga, nego u potpunosti otkriva čovjeka čovjeku. Stvoreni svijet iščekuje (ovo) otkrivenje djece Božje i kroz umjetnost i u umjetnosti.” (Ivan Pavao II)
Dio Kristova čovještva je i njegova patnja; Kristova patnja na križu je osovina Mackova pristupa otajstvu Boga (ovo je lijepo prikazano sugestivnim filmskim kadrom vitraja s prikazom Kristova probodenog zapešća s kojim počinje Mackova vizija). Nije li patnja dominantni motiv potrage za Bogom i ulaska u Crkvu tolikog mnoštva ljudi širom svijeta? Filmski Isus poziva Macka da izveze lađu (svog života) na pučinu; kada lađa života počne tonuti u čovjekovoj (Mackovoj) uzaludnoj borbi da vlastitim snagama nadvlada problem patnje i zla (otajstvo bezakonja) i naviranje životnih nedaća općenito, film Koliba (riječima filmskog Isusa) upućuje jasnu poruku: Zadrži svoj pogled na Isusu (dirljiva filmska glazbena tema nosi isti motiv). Isus se opet očituje kao Gospodar stvorenja; On i Mack hodaju po vodi zajedno, praćeni mnoštvom riba koje bi mogle napuniti svačiju mrežu. Ključna riječ koju filmski Isus naglašava je: zajedno. Čovjek u zajedništvu s Kristom. Biti s Kristom. Nije li to najkraća definicija kršćanstva?
Odnos s Kristom dan nam je darom krštenja. Sliku krštenja filmska naracija Kolibe donosi u upečatljivoj sceni čišćenja na vodopadu.(perfektna sugestivna vizualna invokacija kalvarijske hridi i otvorena Kristova boka patnje iz kojeg je potekla voda krštenja) kojom se zaključuje Mackov proces oslobađanja od “sudačkog srca” u susretu s Bogom.
Vjera je ono što daje „krila” novom susretu Macka i Drvodjelje (Krista) u možda emocionalno najintenzivnijoj sceni filma: čovjek se u vjeri predaje Kristu i doživljava trenutke autentične i veoma podnošljive lakoće postojanja – Učenik i UČITELJ radosno trče po vodi. Zajedno.
Vrhunska narativna kvaliteta i više je nego dovoljna da nas, sučeljavajući nas s “kolibom naše nutrine” izazove da u nju pozovemo Drvodjelju. Da zadržimo pogled na Njemu, budemo s Njim, rastemo u krepostima s Njim. I dopustimo mu da nas preoblikuje u svoje remek-djelo!
Umjesto zaključka;
„Zemlja je prepuna neba
A svaki grm plamti Bogom,
Ali samo onaj koji vidi izuva cipele;
Ostali sjede uokolo i beru kupine”
Autor: Rastimo u vjeri/ Izvor: https://www.bitno.net/kultura/film-i-tv/film-koliba-recenzija-darko-kovacevic/
