Mnogi kada proučavaju Božju riječ i odaberu temu dana propovijedi, događa se da jednostavno temu koju je započeo da zaostane ili preskoci i pređe na drugu temu.
Gospodin Isus kada je bio sa apostolima upozorio i je o tome, jel riječ Božja je ozbiljna stvar i kada je proučavamo moramo je srcem ljudima prenijeti do kraja.
Post je odricanje od naravnoga užitka. Proučavanje se postom pretvara u vršenje.
Umjesto užitka znanja počinje trud života. Božja se Riječ iz uma spušta u meso, kosti i odnose. Osjećam njezin život u svome tijelu.
Mt 5, 17-19
Oko Isusa su se skupljali mnogi. Među njima je bilo i onih koji su u Isusu vidjeli opasnost. Mislili su da svojim riječima i stavovima odvlači vjernike od vršenja Tore. Moguće je da su i neki koji su mu bili blizu s nepovjerenjem slušali što govori. Oprezno su pazili da im ne promakne koja riječ protivna Tori. To su vjerojatno razlozi zašto Isus vrlo jasno kaže da nije došao ukinuti Zakon i Proroke. Upravo suprotno! Došao je dopuniti ih.
Sveto Pismo valja proučavati. U Božjoj je riječi objavljena Božja mudrost za ljudski život. No, proučavanje nije dovoljno. Potrebno je vršiti što Božja riječ traži. Proučavanje Svetoga Pisma vodi u poučavanje. Znanje traži da se dijeli drugima. Tko zna naginje da svoje znanje podijeli s onima koji ga nemaju. Tko dijeli ono što zna ne gubi ništa od svoga znanja. Naprotiv! Dobiva radost dijeljenja. U poučavanju nepoučenih skriva se duboka radost. Za razliku od objektivnih znanja Božja riječ traži više od proučavanja i poučavanja drugih. Traži vršenje spoznatoga. Tek u vršenju Božja riječ dolazi do svoga ispunjenja.
Redoslijed je ovakav: proučavati, vršiti, poučavati.
No, ovdje se u Crkvi često, nažalost, odveć često, dogodi da proučavanje preskoči vršenje i odmah završi u poučavanju. Vršenje se zanemari. Intelektualni užitak proučavanja se upari s društvenim priznanjem i užitkom poučavanja drugih. Vršenje se zaboravi. Tako se dokida Božja riječ upravo tamo gdje bi trebao započeti njezin život: u vršenju, u životu onoga tko proučava i poučava.
Proučavanje i poučavanje nose sa sobom užitak. Uz to i jedno i drugo su plaćeni. Nerijetko i veoma dobro. Proučavanje je stipendirano, a poučavanje honorirano. Vršenje je napor. Doduše, i proučavanje je napor, ali ono uvijek pruža intelektualnu slast otkrića novoga. I poučavanje je napor. Traži vrijeme, pozornost i umijeće, ali poučavanje nagrađuje užitkom društvenoga priznanja i zahvalnosti učenika. Tko je iskusio pozornost i zahvalnost slušatelja, njihovu udivljenost i zainteresiranost više ih ne želi izgubiti. Vršenje je, naprotiv, naporno. Ne događa se nadasve pred drugima. Traži od pojedinca ustrajnost, praćenje i priznanje vlastitih slabosti. Umjesto užitka zahtjeva rad. Umjesto priznanja traži napor. Zato se dogodi da vršenje Božje Riječi tako često izostane upravo kod onih koji proučavaju i poučavaju Božju Riječ. I to je razlog zašto joj mnogi ne vjeruju. Ne vide poželjne promjene na onima koji je proučavaju i poučavaju.
Post je prvi korak koji se očekuje od onih koji proučavaju Božju Riječ i žele druge poučavati. Post je odricanje od naravnoga užitka. Proučavanje se postom pretvara u vršenje. Umjesto užitka znanja počinje trud života. Božja se Riječ iz uma spušta u meso, kosti i odnose. Osjećam njezin život u svome tijelu. Njezin žar dotiče moje srce. Njezino svjetlo osvjetljuje moj pogled. Tko se postom upusti u vršenje Božje Riječi otkrije i promjene u svom poučavanju. Bez i jedne riječi o sebi, poučavanje bljesne aurom svjedočenja.
Izvor: Bitno.net
