Bog je pun iznenađenja i radosti. Tko ga nije upoznao kako radi i djeluje, ne mogu kazati da mu je život promašen, već ću prije kazati da je upravo on na redu da ga prepozna i upozna.
Tako nekako je počela priča između mene i Lidije nakon moje dijabetične kome i kliničke smrti. Tri puta su me oživljavali. Jednom doma na kauču, drugi puta u ambulantnim kolima i treći puta u bolnici. U tom crnilu i padanju u ponor Bog je taj koji šalje one osobe koje su ti najpotrebnije da bi nastavio živjeti. Isprva to nisam shvaćao najbolje ali ne zato jer je neshvatljivo, već zbog toga jer nije bilo vrijeme za to ne bih li shvatio.
Uglavnom za sebe volim kazati kako volim gledati nekoliko poteza unaprijed i bar dva koraka dalje od drugih, no ovo što je Bog meni učinio prevazilazi ljudska poimanja…daleko je to od onoga što mi mislimo da Bog jeste. Ovo kažem kao laik i vjernik. Sve svoje padove u životu koje sam imao Bog mi je zamijenio sa prekrasnim Anđelom imena Lidija koja me je podigla onda kada mi je bilo najteže u životu. Odakle je znam?…pa recimo da Bog ima svoju društvenu mrežu a koja nije facebook, niti Tviter, niti Google. Znao sam nju, Lidiju daleko ranije prije nego sam je dočekao na peronu vinkovačkog kolodvora.
Kako? Zavirite u svoje srce i pogledajte ima li koga tamo.
No prije toga naučite puštati ljude u svoje srce pa čak i onda kada mislite da te osobe niste vidjeli u fizičkom svjetlu i svijetu. Toliko od mene.
Ivan Dujmić
