Izrael, u svojoj povijesti sastavljenoj od dugih izgnanstava, često je imao iskustvo potpune nemoći pred događajima koje nikakva ljudska sila nije mogla promijeniti.
I tako je stekao poniznost, odnosno stav potpune ovisnosti i potpunog povjerenja u Boga. I, upravo u svom stanju skromnog i siromašnog naroda, Izrael je često nalazio utočište i dobrodošlicu samo u Onome koji je sklopio vječni savez sa svojim narodom.
Nadalje, iz mesijanske perspektive očekuje se ponizni kralj koji jašući na magarcu ulazi u Sion, jer je Bog Izraelom prije svega “Bog poniznih”. Budući da su se sva očekivanja ispunila u Isusu, iz njegova života i njegova učenja možemo izvući pravu poniznost, onu koja čini našu molitvu ugodnom Gospodinu. “Molitva poniznih probija oblake” (Propovjednik 35:17).
Isusov život savršena je lekcija poniznosti
Isusov život savršena je lekcija poniznosti. On, iako Bog, najprije je postao čovjekom u utrobi Djevice Marije, zatim je postao kruh u Euharistiji i na kraju postao “ništa” na križu. Rekao je: “Budite moji učenici, jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 11,29) a zatim se, kod pranja nogu, onaj koji je bio Učitelj, sagnuo da izvrši najponiznije službe, također predložio kao uzor djeci i ušao u Jeruzalem jašući na magarcu. I na kraju je dopustio da bude razapet, poništivši sebe dušom i tijelom.
Nije učinio ništa drugo nego nam je otkrio svoj odnos s Ocem; otkrivaju način ljubavi Trojstva, koji je uzajamno “nečinjenje” za ljubav; otkrivaju vječno darivanje jednoga drugome. Isus izlijeva na čovječanstvo trojstvu ljubav koja doseže svoj vrhunac upravo u činu potpunog darivanja samoga sebe u Njegovoj Muci i Smrti na Križu. Bog tako pokazuje svoju moć u slabosti. Njegova je ljubav jedna od onih koje uzdižu svijet jer je postavljena na posljednje mjesto, na najnižu stepenicu stvaranja.
Doista je ponizan onaj tko, po uzoru na Isusa, ne zna ne činiti ništa iz ljubavi prema drugima; koji se stavlja pred Boga u stav potpune dostupnosti Njegovoj volji; koji je prazan od sebe do te mjere da pušta Isusa da to živi. I tada će njegova molitva biti uslišana, jer, kada izgovori riječ “Abba-Oče”, više nije on sam taj koji moli i njegova molitva dobiva ono što traži, jer je ovu riječ stavio na njegove usne sv . Duh .
Molitva poniznih probija oblake (Prop 35,17)
Vrhunac Isusova života bio je trenutak kada je „s glasnim vapajem i suzama uputio molitve i prošnje Onome koji ga je imao moć spasiti od smrti. I bio je uslišan, zbog njegova predanja Bogu” (Heb 5,7-8), odnosno zbog njegove molitve nadahnute potpunom poslušnošću Očevoj volji, zbog njegova potpunog prepuštanja Njemu.
Ovo je molitva koja probija oblake i dopire do Božjeg srca: molitva sina koji ustaje iz svoje bijede da se s pouzdanjem baci u Očev naručje.