Kao i svake godine jako se veselim odlasku na more i odmaku od
svakodnevice. Posebno me opušta šetnja uz morsku obalu, te osluškivanje
morskih valova i udisanje svježeg morskog zraka.
No, na ovogodišnjem ljetovanju Gospodin mi je na poseban način
progovorio i iskazao svoje milosrđe. Naime, prilikom dolaska na stjenovitu
plažu spuštajući se preko kamenja kako bih ušao u more zakoračio sam na
jedan veliki kamen koji se u tome trenutku prevrnuo te sam u potpunosti
izgubio ravnotežu i velikom silinom pao na obalno kamenje koje se nalazilo
posvuda oko mene i našao se u ležećem položaju.
U takvom položaju, ležeći na oštrom i neravnom kamenju nalazio sam se
nekoliko minuta i počeo naglas zazivati „U pomoć!“. Kroz glavu mi je
prolazilo milijun misli. Znao sam da sam se ozlijedio, ali nisam znao
ozbiljnost ozljede, da li je nešto napuklo, da li je možda slomljeno, natučeno:
kralješci, kuk, noga, ruke, rebra, bubreg itd.
Nakon nekoliko minuta ležanja u takvom stanju polako sam počeo micati
rukama i nogama, te mi je to bio znak da se pokušam podignuti.
Kada sam se uspio nekako podići zahvaljivao sam Isusu što mi je dao novu
priliku u životu, što mi je dao priliku da jasnije spoznam što se uistinu
moglo dogoditi. Mogao sam ostati paraliziran i nepokretan te prikovan za
krevet, invalidska kolica i razne cijevi za opskrbu hranom i vodom i tako
proživjeti ovaj svoj od Boga darovani zemaljski život.
Ali umjesto toga dobio sam milost da mogu i dalje hodati na svojim nogama.
I shvatio sam koliko je uistinu čovjekovo zdravlje neizrecivo i neizmjerno
bogatstvo. Što bi mi vrijedilo svo bogatstvo ovoga svijeta kada bih ostao
nepokretan?
Od pada sam natukao ruke, noge, rebra, mišiće ali na sreću ništa nije bilo
slomljeno, već samo obliveno modricama i krvlju od udarca. Ali sama
pomisao da sam pao koji centimetar lijevo ili desno na to oštro obalno,
stjenovito kamenje i da sam mogao ozlijediti kralježnicu i ostati paraliziran
do kraja života još i sada mi prolazi kroz glavu i dovodi me do spoznaje da
me je Isus sačuvao i da računa na mene te da mu od sada još vjernije služim
u svemu što govorim i činim jer život je vrlo kratak: danas jesi, a sutra te
više nema; danas si na nogama, a sutra možda u invalidskim kolicima. Stoga
uvijek zahvaljuj Isusu na malim stvarima koje misliš i čini ti se da ne vidiš i
ne osjećaš a koje su važnije od svih onih materijalnih i prolaznih.
Isus i danas čini čuda, i zato donosim ovo svoje svjedočanstvo, u znak
zahvalnosti Isusu jer On je uistinu živ i nikada nas ne ostavlja, a mi tako
često zaboravimo na to.
Hvala ti, Isuse!
Za kršćanski web portal „Rastimo u vjeri“:
Krešimir Jakumetović,
