Pouke zapisane u Dnevniku sv. Faustine podsjećaju da se kušnje ne pobjeđuju vlastitom snagom, nego povjerenjem u Krista, molitvom i ustrajnošću.
Sveta Faustina Kowalska ostavila je Crkvi snažno svjedočanstvo o Božjem milosrđu, ali njezini zapisi govore i o stvarnosti unutarnjih borbi koje prolazi čovjek koji želi ozbiljno živjeti svoju vjeru. U njezinu Dnevniku nalazimo pouke koje je pripisivala Isusu, a koje govore o iskušenjima, strahu, obeshrabrenju, poslušnosti, poniznosti i potpunom oslanjanju na Boga.
Prema njezinu zapisu, 2. lipnja 1938., tijekom boravka u Prądniku kod Krakova, Faustina je primila niz duhovnih savjeta tijekom svojih duhovnih vježbi.
Te riječi nisu poziv na strah od zla, nego upravo suprotno poziv da kršćanin ne dopusti da ga strah, sumnja ili vlastita slabost udalje od Boga. Duhovna borba ne znači neprestano tražiti znakove djelovanja Zloga niti svaku životnu poteškoću pripisivati njegovu utjecaju.
Ona prije svega znači bdjeti nad vlastitim srcem, odbacivati grijeh i birati ono što čovjeka približava Kristu.
Ne oslanjaj se samo na vlastitu snagu
Jedna od najvažnijih poruka koje pronalazimo u Faustininu Dnevniku jest potreba potpunog povjerenja u Boga. Čovjek lako pomisli da sve mora riješiti sam. Kada uspijeva, može postati samouvjeren, a kada dođu teškoće, može brzo pasti u obeshrabrenje.
Kršćanski put drugačiji je: učiniti ono što možemo, ali svoju sigurnost ne graditi samo na vlastitim sposobnostima. Faustina bilježi Isusovu pouku da se ne upušta u razgovor s iskušenjem, nego da se odmah skloni u njegovo Srce. U tome se nalazi vrlo praktična duhovna mudrost.
Nije svaku lošu misao potrebno analizirati, niti se sa svakom napasti treba dugo prepirati. Ponekad upravo pretjerano bavljenje iskušenjem daje toj misli još više prostora. Umjesto toga, vjernik može preusmjeriti srce prema Kristu: kratkom molitvom, zazivom Isusova imena, čitanjem Svetoga pisma ili jednostavnom odlukom da neće slijediti ono što ga vodi prema grijehu.
Važno mjesto u tim poukama zauzima i ispovjednik odnosno duhovno vodstvo. Faustina je bila poticana da svoje kušnje ne skriva, nego da o njima govori iskreno i jednostavno. Ono što ostaje skriveno često izgleda veće i strašnije nego što jest.
Iskren razgovor, osobito u sakramentu pomirenja i s razboritim duhovnikom, može pomoći čovjeku da razlikuje stvarnu duhovnu poteškoću od vlastitoga straha, umora ili prolaznih osjećaja. Posebno je snažna pouka da se odluke ne temelje samo na osjećajima.
Osjećaji se mijenjaju. Jednoga dana molitva može donositi veliku utjehu, a drugoga čovjek može osjećati prazninu. To ne znači da je Bog prvoga dana bio blizu, a drugoga daleko. Vjernost se često pokazuje upravo onda kada ne osjećamo ništa posebno, ali ipak odlučujemo ostati uz Boga.
Najjače oružje nije strah, nego vjernost Kristu
Faustinine bilješke naglašavaju poniznost, strpljenje, prihvaćanje opomene, izbjegavanje mrmljanja i činjenje dobra čak i onima koji nam nanesu bol. Na prvi pogled takve stvari možda ne izgledaju kao „duhovni boj“, ali upravo se u svakodnevnim odlukama često vodi najvažnija bitka. Lakše je govoriti o velikim duhovnim pobjedama nego oprostiti osobi koja nas je povrijedila.
Lakše je govoriti o vjeri nego zaustaviti riječ ogovaranja. Lakše je očekivati veliku Božju utjehu nego ostati vjeran molitvi kada nam se ne moli. Upravo tu Faustinin zapis postaje vrlo aktualan. Borba protiv zla počinje ondje gdje čovjek odlučuje ne hraniti ono što ga udaljava od Boga. Umjesto osvete bira oprost. Umjesto oholosti poniznost. Umjesto očaja povjerenje.
Umjesto neprestana prigovaranja zahvalnost. Umjesto bijega od Boga nakon pada ponovno mu se vraća. Posebno ohrabruje poruka da se čovjek ne treba nepotrebno bojati duhovne borbe. Kršćanin nije pozvan živjeti opsjednut Zlim. Središte kršćanskoga života nije đavao, nego Isus Krist. Zato zdrav duhovni život uvijek vraća pogled prema Kristu, sakramentima, molitvi, Božjoj riječi i djelima ljubavi.
Kada dođu obeshrabrenje i unutarnja tama, čovjek može imati osjećaj da je izgubio bitku. No osjećaj poraza nije isto što i stvarni poraz. Pad također nije posljednja riječ ako nakon njega postoji povratak Bogu. Svetost nije život bez borbe, nego život u kojem čovjek nakon svakoga pada ponovno pruža ruku Kristu.
Upravo je zato poruka svete Faustine toliko snažna. Ona nas ne uči kako postati ljudi koji se ničega ne boje, nego kako usred svojih slabosti ostati okrenuti Bogu. Kada se pojavi kušnja, moli. Kada padneš, vrati se. Kada ne znaš kojim putem krenuti, traži razborit savjet.
Kada te netko povrijedi, ne dopusti da njegova nepravda određuje kakva će osoba postati tvoje srce. Kada nemaš osjećaj Božje blizine, ostani vjeran. Duhovni boj ne dobiva se jednom velikom pobjedom. Dobiva se mnogim malim odlukama kojima iznova govorimo Kristu: „Isuse, uzdam se u tebe.“
