Svećenici su bili dio kršćanstva od samih početaka, a svoje korijenje imaju u Starom zavjetu.
Jedan od najtipičnijih pojmova za Katoličku Crkvu (iako se ponekad koristi i u drugim denominacijama) je riječ „svećenik“. To je najčešći pojam koji se koristi za zaređenog člana klera i ima bogatu povijest u kršćanstvu.
Prvi put se ova riječ spominje u Knjizi Postanka
Riječ svećenik ili prezbiter dolazi od grčke riječi presbyteros što znači stariji. Korištena je u Starom i Novom zavjetu kako bi se označio pojedinac koji prinosi žrtvu Bogu.
Prva upotreba ovoga pojma javlja se u Knjizi Postanka za misterioznog Melkisedeka koji se pojavio niotkuda na susret s Abrahamom.
„Melkisedek, kralj Šalema, iznese kruha i vina. On je bio svećenik Boga svevišnjega. Blagoslovi ga govoreći:
Od Boga svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov!
I svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje, hvaljen bio!
Abram mu dade desetinu svega.“
Post 14, 18-20
Kasnije se od toga razvija levitsko svećeništvo pod Mojsijem koje se zadržalo nekoliko stoljeća u svećeništvu povezanu sa židovskim hramom. Dužnost je židovskog svećenika umjesto naroda prinositi Bogu žrtve.
Isus je vrhovni svećenik koji prinosi vlastiti život kao žrtvu
Isus je, među kršćanima, postao poznat kao vrhovni svećenik prinoseći svoj vlastiti život kao čistu žrtvu zamjenjujući prijašnje svećenstvo novim svećenstvom.
„Krist se pojavio kao Veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje.“ (Heb 9, 11-12)
Svećenik bi trebao živjeti životom žrtve i to ne samo kada slavi svetu misu
Njegovo je svećenstvo također povezano s onim Melkisedekovim, kao što je pisac poslanice Hebrejima spomenuo „…kamo je kao preteča za nas ušao Isus postavši zauvijek Veliki svećenik po redu Melkisedekevu.“ (Heb 6, 20)
Ovo povezuje žrtvu Isusova tijela s prinosom kruha i vina na Posljednjoj večeri, započinjući novo svećeništvo. Pisma Novoga zavjeta stalno se pozivaju na svećeništvo, objašnjavajući kako su „starješine“ imenovane za različite kršćanske zajednice.
„Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.“ (Dj 14, 23)
Katolički svećenici slijede ovaj red prinoseći nekrvnu misnu žrtvu koja je duhovno povezana s Isusovom krvnom žrtvom na oltaru križa. Život svećenika trebao bi biti život žrtve, ne samo u povezanosti s misom, već i u načinu života. Isus svakog svećenika poziva da slijedi njegove korake: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mt 16, 24)
I laici su pozvani prinositi žrtve Bogu
Katekizam nas uči da je „čitava Crkva svećenički narod. Po krstu svi vjernici sudjeluju u Kristovu svećeništvu. To se udioništvo naziva kraljevskim svećeništvom.“ (KKC 1591) Ovo svećeništvo „vjernika ostvaruje se kroz razvijanje krsne milosti, život vjere nade i ljubavi, život po Duhu.“ (KKC 1547)
Iako nisu svi pozvani biti svećenici po redu i pozivu, svi kršteni katolici su pozvani svakodnevno prinositi svoje živote kao žrtvu Bogu, kao što svećenici prinose Bogu misnu žrtvu, ali i svoj život kao žrtvu Bogu ugodnu.
Biti svećenik podrazumijeva žrtvu i ta definicija uvijek je bila istinita tijekom povijesti.
Philip Kosloski – Aleteia
Prijevod: Katarina Zarinkijević
Foto: Shalone Cason – Unsplash
