Uobičajeno je da za svaku korizmu aktualni papa piše, objavljuje svoju poruku. Ta poruka nekada zna biti duža, a nekada kraća. Papa Franjo piše i objavljuje sažete i kratke poruke ili poslanice.
Dužnost klerika i laika je da pročitaju poruku i prihvate barem one dijelove koji su da tako kažem „atraktivni“, aktualni za provođenje u djelo. Ove godine papa Franjo je u poslanici dao naglasak na asketski vid korizmenog vremena.
Naglasci su također na osobnoj molitvi u osami, te u postojanom životnom odvajanju od svakodnevne vjerničke površnosti i osrednjosti. Što je papa Franjo poručio za ovu korizmu vidi se iz nekih citiranih pasusa izvađenih iz cjelovitog konteksta korizmene poruke.
Neki od citata iz korizmene poruke pape Franje
A) „Korizmena askeza je zalaganje, uvijek prodahnuto milošću, da nadvladamo svoj manjak vjere i otpore nasljedovanju Isusa na križnom putu. Upravo ono što su Petar i ostali učenici trebali učiniti. Da bismo produbili svoje poznavanje Učitelja, da bismo u punini razumjeli i prihvatili otajstvo Božjeg spasenja, koje se ostvaruje u potpunom darivanju samoga sebe iz ljubavi, moramo pustiti njemu da nas povede u osamu i u visine, odvajajući se od osrednjostî i ispraznostî.
Trebamo krenuti na put koji vodi uzbrdo, koji zahtijeva napor, žrtvu i usredotočenost, baš poput izleta u planine. Ti su preduvjeti važni i za sinodski put kojim smo kao Crkva predano krenuli. Dobro će nam doći da razmišljamo o tom odnosu između korizmene askeze i sinodskog iskustva. Na “duhovnu obnovu” na gori Tabor Isus vodi sa sobom trojicu učenika, odabranih da budu svjedoci jedinstvenog događaja.
On želi da to milosno iskustvo ne bude samotno, nego nešto što se dijeli s drugima, kao što je to, uostalom, i sav naš život u vjeri. Isusa se nasljeduje zajedno i zajedno, kao Crkva hodočasnica u vremenu, živimo liturgijsku godinu i u njoj korizmu, putujući s onima koje nam je Gospodin dao za suputnike na našem životnom putu. Slično usponu Isusa i učenikâ na goru Tabor, možemo reći da je naš korizmeni hod “sinodski”, zato što je nešto što činimo zajedno i svi idemo istim putem, kao učenici jedinoga Učitelja.
Znamo, štoviše, da je On sâm Put, i zato Crkva, i u liturgijskom i u sinodskom itinerariju, ne čini ništa drugo nego sve dublje i potpunije ulazi u otajstvo Krista Otkupitelja….
B) „Kao i kod svakog napornog izleta u planinu, dok se penješ moraš dobro paziti na stazu, ali panorama koja se na kraju pruža pred očima iznenađuje i uzvraća svojom divotom. I sinodski se proces često čini napornim i ponekad bismo mogli klonuti duhom. No, ono što nas čeka na kraju nesumnjivo je nešto čudesno i iznenađujuće, što će nam pomoći da bolje razumijemo Božju volju i naše poslanje u službi njegova kraljevstva…“
C) „Korizmeni asketski hod i, na sličan način, sinodski hod, imaju za cilj duboku promjenu i na osobnoj i na crkvenoj razini. Ta duboka promjena, i u jednom i u drugom slučaju, ima svoj uzor u Isusovu preobraženju i postiže se milošću njegova vazmenoga otajstva. Da bi se takva duboka promjena dogodila ove godine u nama, želim predložiti dva “puta” kojim nam je ići da bismo zajedno s Isusom svladavali uspon i s njim došli do cilja….Prvi se odnosi na poziv koji je Bog Otac uputio učenicima na gori Tabor dok su gledali preobraženog Isusa. Glas iz oblaka govori: »Slušajte ga!« (Mt 17, 5). Prva je uputa, dakle, vrlo jasna: slušati Isusa. Korizma je vrijeme milosti u onoj mjeri u kojoj slušamo njega koji nam govori.
A kako nam govori? Ponajprije u Riječi Božjoj koju nam Crkva daje u liturgiji: neka naše uši ne budu začepljene za nju; ako ne možemo stalno ići na misu, čitajmo biblijska čitanja iz dana u dan, pa i uz pomoć interneta. Osim u Svetom pismu, Gospodin nam govori u našoj braći i sestrama, posebno u licima i pričama onih koji su u potrebi. No, želim dodati još jedan vid, koji je vrlo važan u sinodskom procesu: slušanje Krista povezano je također sa slušanjem naše braće i sestara u Crkvi. Riječ je o onom uzajamnom slušanju koje je u nekim fazama glavni cilj, ali je, međutim, uvijek neizostavno u metodi i stilu sinodske crkve…..
Čuvši Očev glas, »učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama« (Mt 17, 6-8). Evo drugog savjeta za ovu korizmu: nemojmo iz straha od suočavanja sa stvarnošću s njezinim svakodnevnim naporima, potrebama i proturječjima bježati u religioznost sazdanu od izvanrednih događaja, sugestivnih iskustava. Svjetlo koje Isus pokazuje učenicima predokus je uskrsne slave, a pristupa mu se nasljedovanjem “njega jedinoga”. Korizma je usmjerena na Uskrs: to “povlačenje u osamu” nije samom sebi svrha, već nas priprema da s vjerom, nadom i ljubavlju živimo muku i križ kako bismo došli do uskrsnuća. I na sinodskom putu se ne smijemo zavaravati da smo stigli do cilja kad nam Bog daje milost nekih snažnih iskustava zajedništva, jer i tad nam Gospodin ponavlja: »Ustanite, ne bojte se!«.
Siđimo u nizinu i neka nam milost koju smo doživjeli pomogne umješno raditi na sinodalnosti u svakodnevnom životu naših zajednica. Draga braćo i sestre, neka nas u ovoj korizmi Duh Sveti snaži i potiče u našem usponu s Isusom, kako bismo mogli iskusiti njegov božanski sjaj i tako, ojačani u vjeri, nastavili svoj put zajedno s njim, koji je svjetlost na prosvjetljenje narodâ i slava puka svoga.“
VATIKAN (IKA) 17. 2. 2023.
Što je askeza općenito
Askeza (gr. áskēsis – vježba, podvig) je način života koji se sastoji u odricanju od tjelesnih prohtjeva, kako bi se stjecanjem vrlina postiglo duhovno pročišćenje, odnosno stanje bez strasti. U širem smislu, asketizam predstavlja filozofiju koja nalaže dobrovoljno i svjesno samoodricanje od materijalnih, tjelesnih i drugih potreba i ugodnosti zbog viših, duhovnih vrijednosti. Asketizam je način života koji odbacuje “izopačenje ljudske osobnosti, bezobzirno iskorištavanje prirode, te nadilazi sebičnu težnju da se troši sve za sebe, a ne za zajednicu”.
Askeza u filozofiji
Cinici i su propagirali askezu kao zahtjev za što manjim brojem životnih potreba, dok su je stoici shvaćali kao sredstvo koje omogućuje pravi osobni život u skladu sa prirodom.
Asketizam u kršćanstvu
Prema kršćanskom shvaćanju, asketizam je praksa stjecanja vrlina kroz duhovni i fizički rast: post, molitvu, bdijenje, tišinu i odricanje. Naravno, kršćanska askeza se ne može ograničiti samo na moralni osobni rast da se čini dobro i izbjegava zlo. Bit asketizma je odricanje od prolaznog svijeta i njegovih uživanja u cilju stjecanja unutarnjeg mira Kraljevstva Božjeg. Stoga je asketski put duhovna borba da se ponovo dosegne život kakav je bio prije pada u grijeh, kad je Božji duh vladao nad čovjekovim tijelom i prirodom. Askeza stoga pretpostavlja stalno vježbanje promjene pravca duhovnoga života.
“Tjelesni čovjek” umire da bi se rodio “duhovni čovjek” (1. Kor. 15,42-53). Kršćani smatraju da se samo odricanjem od “tjelesne navike” (1. Tim. 4,8) mogu osloboditi sile duha za stvaranje vrlina. U početku su kršćanski asketi, odvajajući se od svijeta, ostajali u svojim domovima, osamljujući se u nekom kutku svoje sobe i predavali se molitvi, meditaciji, postu, bdijenju. Tijekom vremena mnogi askete su počeli napuštati svoje obitelji i udaljavati se iz gradova i sela, provodeći život u samoći. Koristili su prirodne pećine, zapuštene grobove, ili osobito napravljene manje ćelije na mirnim mjestima. Postepeno su se askete počeli udružile u samostane, te su tako nastali monasi – askete.
Dvije snažne upute pape Franje
Papa Franjo poziva na „povlačenje u osamu“. Što to znači? To znači da svaki vjernik ponaosob prema svojim mogućnostima treba pronaći vremena u korizmenom hodu za osamu, tišinu kutka svoje sobe, mir koji će mu omogućiti sabranost, meditaciju i molitvu. U toj tišini, osami, prva uputa pape Franje je: slušati Isusa. Kako? To svaki pojedinac može najbolje znati.
Mogu se povući u osamu: čitati sveto Pismo, životopis nekog sveca, ili razmatrati nad nekim biblijskim tekstom ili pokorničkim psalmom. Druga snažna korizmena uputa pape Franje je slušati braću i sestre unutar naših crkvenih zajednica. U vrijeme ubrzanog načina života, različitih otuđenja, različitih životnih muka, uistinu je malo onih koji znaju slušati i do kraja saslušati ljude u različitim problemima. Malo je Šimuna Cirenaca, Veronika, koji će podmetnuti svoja leđa, biti empatični.
Dužnost nam je znati saslušati subrata, ili sestru po vjeri. I ne samo njih, nego svakoga tko ima povjerenje da nam otvori svoju dušu, svoju savjest. Pogotovo treba biti suosjećajan prema onima koji pate, koji su pred nekim važnim životnim odlukama, ili žarko žele rasti u osobnoj katoličkoj duhovnosti.
Možda smo u bližoj prošlosti postali previše udaljeni jedni od drugih u svemu, pa tako i u molitvi, karitativnom djelovanju i župnim aktivnostima? Korizma je izvanredna prilika slušati Isusa u osami, te pronaći vremena za osluškivanje subraće u radostima i raznim nevoljama. Povezivanje osame u kojoj slušamo Isusa, i osluškivanje drugih je nužnost i potreba zrelog vjernika.
To pak mogu oni koji sveto korizmeno vrijeme shvaćaju dublje, i koji su se udaljili od vjerničke tradicionalističke površnosti.
Pokornički psalam – može se moliti tijekom Korizme
Pouzdanje u Boga – Ps. 130
Iz dubine, Gospode, vapijem tebi:
Gospodine, čuj glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!
Ako se, Gospode, grijeha budeš spominjao,
Gospode, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje,
da bi te se bojali.
U Gospoda ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospoda
više no zoru straža noćna;
više no zoru straža noćna
nek’ Izrael čeka Gospoda.
Jer je u Gospoda milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje:
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.
Autor: Vlč. Vladimir Trkmić