Od Koncila je već mnogo vode proteklo Tiberom. U društvu i u Crkvi bjelodano se promijenila opća klima. Na ovome mjestu trebamo spomenuti samo jedan aspekt: spremnost na polazak. Sjedinjene Američke Države i Zapadna Europa bile su pod dojmom velikih tehnoloških napredaka, osobito letova u svemir. Moto »polazak prema novim obalama« na određen je način pokazivao to temeljno raspoloženje. Mnogo toga činilo se ostvarivim.
Tek nekoliko godina poslije Koncila javio se prvi jasan signal upozorenja koji se tek polagano probio u opću svijest: prvi izvještaj »Rimskog kluba« 1972. podsjetio je na granice rasta i pojasnio da je cijena tehničkog napretka visoka, štoviše previsoka, jer su ugroženi prirodni izvori i ekološka ravnoteža. Tako je malo-pomalo nastao suprotan pokret, koji mnogi ignoriraju, naravno još i danas. Budućnost neće donijeti raj na zemlji, nego snažne izazove.
Gdje je danas optimizam šezdesetih godina? Sličan razvoj može se uočiti i u Rimokatoličkoj crkvi. Spremnost na polazak vjerske zajednice koja je dojmljiva u svojoj veličini i zatvorenosti prije svega je u nekoć »katoličkim« zemljama napravila mjesta spoznaji da Crkva nema zajamčeno mjesto. I tako je jedna kratka rečenica Drugoga vatikanskog koncila dobila sasvim novi prizvuk i nužnost: »Crkva hodočasnica po svojoj je naravi misionarska.«
Od apostolskog pisma pape Pavla VI. Evangelii nuntiandi (1975.) na dnevnom je redu ono što se time misli. Crkva ne može i ne treba upravljati sama sobom, nego se mora dokazivati u nadmetanju s drugim svjetonazorima i religijama. A kako bi to mogla, mora se sama prihvatiti »nove evangelizacije«, tj. mora svoju vjeru obnoviti i produbiti evanđeljem.
Već prije pola stoljeća francuska socijalna radnica Madeleine Debrêl (†1964.) za to je pronašla zgodnu formulu: »Misonariti ili demisionirati«. Ona to ne govori u prvom redu zbog broja crkvenih članova, nego zato što je spremnost na predavanje vjere presudni pokazatelj toga »imamo« li mi sami vjeru. Kako netko može šutjeti o onome što mu je najdragocjenije? Ne mora li to prenositi dalje? Ne mora li u najmanju ruku željeti da to može podijeliti s drugima, osobito s onima koje posebno cijeni?
Obraćenje »prema dolje«
Tek je nedavno papa Benedikt XVI. u jednom razgovoru s teologinjama i teolozima tematizirao novu evangelizaciju. Referent koji iznosi mnogo prikladnog iskustva pritom je stavio naglasak koji moramo preuzeti. Stvar je u tome da postanemo »siromašni« – skromni i – neka bude dopuštena stara riječ – ponizni. Ne s gestom promišljanja i sveznalice, nego kao ljudi među ljudima početak je evangelizacije. To ne znači da ne smije postojati nešto kao zdrava katolička samosvijest. Naprotiv! Ali ono što jesmo, jesmo po milosti Božjoj, a ne vlastitom zaslugom.
Riječ je o tome da mi, Crkva, o »današnjem svijetu« negativno mislimo i govorimo, da ga osuđujemo, obezvređujemo. To baca veliku sjenu na ljude, nepravedno je i sve je drugo osim privlačno. Riječ je o »čistom srcu«, o kojem Isus govori u blaženstvima (usp. Mt 5,8). Možda je previše poetski: riječ je o tome da ljude vidimo onako kako ih vidi Bog i da ih susrećemo kako ih je Bog susretao u Isusu.
Molitva i klanjanje
Jedno takvo obraćenje »prema dolje« nije uvijek jednostavno. Često valja nadvladavati predrasude i uobičajene načine govora i ponašanja. A to je samo razlog da u molitvi i klanjanju odemo »na izvor«: Isusu Kristu, u kojem je sam Bog postao čovjekom među ljudima kako bi naviještao evanđelje. To je jedno od iskustava koje se danas nalazi u najživljim dijelovima Crkve: onaj tko kao kršćanin i kršćanka želi ići »van« istodobno i prije toga mora »svratiti« Bogu.
Posebno značenje pritom dobiva klanjanje pred Kristom u sakramentu euharistije. Ono je – često u tišini – pogled na Boga koji ne samo da je u Isusu postao čovjekom nego sa svojom ljubavlju želi ostati među nama. Moliti pred njim ne znači u prvom redu govoriti, nego se sa svom pozornošću izložiti Božjoj blizini. Onome koji je tako svjestan Božje blizine ta će šutnja završiti u zahvaljivanju i slavljenju.
Krist prisutan u euharistiji – to govori o ljubavi koja sebe umanjuje kako bi ljude susrela na istoj razini. Taj sakrament govori o Isusu, koji zlo nije previđao ili umanjivao, ali je ljude prije svega želio iscijeliti.
Molitva, klanjanje. Već češće spominjana Madeleine Delbrêl to je formulirala ovako: Onaj tko s ljudima želi govoriti o Bogu, taj najprije mora s Bogom govoriti o ljudima.
Ne govor, nego najprije slušanje
Evangelizacije, naviještanje evanđelja – to zvuči kao propovijedanje, u svakom slučaju kao govor. Ali to je zabluda. Najprije je riječ o tome da se ljude zamijeti. »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobiti siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika« – tako je Koncil započeo svoj dokument o Crkvi u suvremenom svijetu. Da to ne ostane samo lijepi moto, nego da postane stvarnost, potrebni su nam kršćani i kršćanke koji se sa svojim bližnjima susreću na istoj razini. No to znači da misionarska Crkva mora na nov način učiti biti dobronamjerno pozorna i slušati.
Tko su ljudi koji žive oko nas? Što ih pokreće? Od čega pate? Što traže? To možemo iskusiti samo onda ako stvorimo prostor u koji su drugi dobrodošli, gosti. I kršćani pored njih. Bitno je da jedni s drugima dijelimo život. Takav »program« gotovo nužno vodi do spoznaje da za to nisu potrebni samo pojedinci nego zajednice. Zajednice u kojima se može osjetiti nešto od duha Isusova; zajednice u kojima se moli i govori o vjeri. To su zajednice u kojima ljude mogu »dirnuti« vjera i Crkva, čak i onda kada nije riječ o Bogu.
Znati o čemu možemo govoriti
Time smo skrenuli pozornost na posljednji aspekt. U Crkvi koja je svjesna da mora na nov način predavati vjeru, što je moguće više njih mora znati zašto vjeruju i o čemu mogu govoriti drugima. Riječ je, dakle, o dvije stvari: na jednoj strani riječ je o znanju o vjeri, o utemeljenom i pouzdanom znanju. Potrebno je jasno znati što smijemo i možemo vjerovati s Crkvom. Za to je potrebno proučavanje i razmjena – osobito o vlastitim pitanjima i dvojbama. Na drugoj strani riječ je o osobnom iskustvu vjere.
I u vjerskoj zajednici Crkve Bog svakog čovjeka vodi njegovim vlastitim putem, isto tako i njegovim vjerskim putem. To su često mali poticaji koji se lako mogu previdjeti, a potom opet gotovo silna iskustva; to mogu biti zaobilazni i pogrešni putevi, ali isto tako i darovani trenutci nove jasnoće i radosti u vjeri, putevi u osamu i putevi u zajedništvo… Sigurno mnogi prvo trebaju steći naviku da govore o vjeri. Vjera je u našem društvu često posljednji tabu. O svemu se govori – nerijetko začuđujuće otvoreno. Samo se o vjeri šuti kao da je to nešto čega bi se moralo stidjeti.
Naravno da nije uvijek lako pronaći prave riječi kako bismo mogli govoriti o vlastitoj vjeri. Ali to se može naučiti. Najbolje u malome prisnom krugu. I važnije od toga da možemo briljantno govoriti jest to da možemo i želimo govoriti iz iskustva vjere – pa možda i nevješto.
Za kraj: Čežnja za beskrajnim, bezgraničnim morem
U svakoj knjizi, čak i ako je napisana vrlo stručno, autor ili autorica odaje nešto o sebi. To vrijedi i za ovu knjigu. Tako mora i završiti osobnim riječima. Kao polazište može poslužiti rečenica koja se pripisuje francuskom književniku Antoineu de Saint-Exupéryju:
»Ako želiš sagraditi brod,
nemoj okupljati ljude
da pribave drvo,
da pripreme alat,
da podijele zadaće i posao,
nego pouči ljude čežnji za
beskrajnim, bezgraničnim morem.«
Zauzimati se u Crkvi ne znači doživljavati samo slavlja nego isto tako i svakodnevicu crkvenog života. A svakodnevica i u Crkvi može postati prava muka. U svakodnevici se doživljava radost, trenutci u kojima smo sigurno da smo na pravome mjestu; ali svakodnevica može biti i zamorna, otrežnjujuća, razočaravajuća, neugodna. Ta tko to ne zna? Zagrizamo u probleme, ukopavamo se u stajališta, u sukobima tjeramo mak na konac… I sve postaje to teže jer smo zapravo nastupili s idealizmom, jer žrtvujemo svoje vrijeme… I onda bismo najradije sve »poslali k vragu«, povukli se i činili još samo ono apsolutno nužno.
Najkasnije tada je trenutak da se prisjetimo riječi Antoinea de Sain-Exupéryja. On navodi sve nužne praktične korake koji su potrebni za gradnju broda – razborite stvari, ne nužno atraktivne, ali prijeko potrebne. Njima suprotstavlja »čežnju za beskrajnim, bezgraničnim morem«. Stalo mu je do te čežnje i horizonta koji ona otvara. Ta je čežnja prava snaga za gradnju broda, za polazak i ustrajnost kada postane teško.
Preneseno na angažman u Crkvi – koja je prema staroj, već biblijskoj tradiciji isto tako brod – to znači: bitno je da se s vremena na vrijeme prisjetimo velike vizije, čežnje koja ju je probudila i opet je treba probuditi. Jasno izrečeno: i kod tog angažmana u prvom redu riječ je o Bogu. A ako nije tako, onda to mora postati tako. Bog je najveća pustolovina, on je najveće, bezgranično more. Zato što je riječ o Bogu, a s Bogom i o ljudima – ja sam u Crkvi i zato se i upuštam u teške i neugodne situacije. To me kao svećenika povezuje s mnogim katolkinjama i katolicima koje cijenim u njihovoj vjeri i njihovu angažmanu i koji su mi uzor i ohrabrenje.
U Božjoj prisutnosti, bilo to u osobnoj molitvi, u tišini ili u slavlju sakramenata, hrani se, dobiva perspektivu i uporište moja čežnja za životom. Tamo raste moja spremnost da izdržim i neriješene probleme i prihvatim odgovore koji ne odgovaraju mom uvjerenju. Tamo se mogu osloboditi ljutnje, predrasuda i pravdanja koji me ugrožavaju. Tamo pronalazim odvažnost da tražim teške razgovore i (iznova) gradim mostove. A tamo gdje se to događa, na vidjelo izlazi evanđelje. I zato postoji Crkva.
Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr