Pavao je napisao “. . . da se ne uzdamo u sebe nego u Boga koji uskrisuje mrtve” (2. Korinćanima 1,9). Rekao je, u biti, “Gospodin me doveo do kraja svake ljudske pomoći, do ruba smrti.
Bilo je to mjesto tako beznadno da me samo Bog moći uskrsnuća mogao spasiti.” Kakvo divno mjesto za biti, na kraju svog užeta!
Uvijek sam govorio da kad dotaknete dno, naletite na Boga. Međutim, ako slušate većinu kršćana usred njihove patnje, čujete: “Uspjet ću nekako. Držim se tamo. Samo živim dan po dan.” Od djetinjstva nam se na žlicu daje koncept samodostatnosti: „Uzmi kao muškarac! Muškarci ne plaču!”
Koliko ste puta pokušali riješiti vlastite probleme?
Molim vas, nemojte me krivo shvatiti. Vjerujem da Bog želi da se borimo u dobroj borbi vjere, ali on ima način da dopusti da budemo “pretjerani”. Ništa što pokušate ne djeluje. Odjednom ste prisiljeni upasti u krizu koja vam uništava sve povjerenje u sebe. Nemate nade osim da se odreknete svake ljudske nade. Prisiljeni ste vjerovati Bogu i vidite da je to jedini izlaz.
Paul je govorio: “U sebi sam imao smrtnu kaznu. Bio sam testiran preko mjere, na kraju svog užeta; a sve je to bilo zato da više ne vjerujem u sebe. Morao sam se obratiti Bogu s vjerom da me on jedini može spasiti.”
“Nije vas zahvatila nikakva kušnja osim one koja je uobičajena za čovjeka; ali vjeran je Bog koji neće dopustiti da budete kušani više nego što možete, nego će s kušnjom dati i izlaz da je možete podnijeti” (1. Korinćanima 10,13).
Kakav je to način bijega? To je dolazak do kraja vlastite snage i apsolutno okretanje Bogu. Govori, kao što je Pavao rekao, “Ne vjerujem više u sebe” s jednostavnom, dječjom vjerom u Boga. To je potpuno povjerenje u njega da će te sve provesti kroz sve, pomiriti se i reći: “Bože, sve sam stavio na tebe!”