Kad koraci postanu molitva
U svijetu koji juri, gdje se vrijednosti često preispituju, a smisao svakodnevice gubi u buci i brzini, sve je više onih koji osjećaju potrebu za tišinom, za mirom, za susretom – ne bilo kakvim, nego susretom s Bogom.
I dok mnogi taj susret traže u tišini samostana, na klupi pred Presvetim ili u trenucima samoće, ima i onih koji ga pronalaze – u hodu.
Hod s Bogom nije uvijek udoban. On traži odricanje, žrtvu, izloženost vremenskim uvjetima, umoru, ali i sebi samome. Ipak, to nije hod u prazno. Svaki korak nosi smisao. Svaki prijeđeni kilometar ostavlja trag u srcu.
Zato nije čudo da hodočašća sve više privlače mlade. Jer hod nije samo putovanje – on je molitva tijelom. Noge koračaju, ali srce pjeva. Usne šute, ali duša razgovara s Bogom.
Nema mobitela, nema distrakcija. Samo ti, cesta, i On koji te čeka u svakom pogledu, u svakom osmijehu hodočasnika do tebe, u kapima znoja koje kaplju kao žrtva, kao molitva za neku tvoju tišinu, tvoju molbu, tvoju zahvalnost.
U tim hodočasničkim koracima krije se jedna duboka istina – da je Bog uvijek s nama, ali ga najjasnije čujemo kad skinemo slušalice svijeta. Kad odlučimo koračati s Njim, a ne samo za Njim.
Kad shvatimo da nije cilj samo Svetište, nego svaki trenutak puta – da je Bog prisutan i u početku i u kraju, ali najviše u sredini, dok traje hod, dok traje borba.
Možda je to ono što današnje generacije traže – autentičnost. I hod im je daje. U njemu nema glume. Nema filtera. Nema pažljivo biranih riječi. Samo si ti – i tvoja stvarnost.
A Bog tu stvarnost ne odbacuje. On je ljubi. I baš u toj prašini, u tim žuljevima, u toj tišini – On ti dolazi najbliže.
Zato, ako si umoran od svega, ako tražiš odgovore, smisao, snagu – kreni na hod. Možda fizički, možda duhovno. Nije bitno gdje. Bitno je s kim. Ako hodaš s Bogom, nijedan korak nije uzaludan.
