“Uzdajte se u njega uvijek, ljudi; Izlij svoje srce pred njim; Bog je utočište naše” (Psalam 62:8, ).
Svoje svakodnevne sastanke s Bogom morate smatrati svetijima i važnijima od sastanaka s bilo kojim drugim ljudima, bez obzira tko su.
Kako mora biti neugodno za nebo vidjeti način na koji mi kršćani ne uspijevamo visoko cijeniti veličanstvo našeg Boga, Kralja slave. Često smo neozbiljni u načinu na koji ga ostavljamo da čeka. Iznenada ćemo otkazati planove da se sastanemo s njim u njegovom dvoru u tren oka, sve zbog najsitnije stvari.
Možete li zamisliti da netko pusti Stvoritelja svemira da čeka dok se on zadržava da pogleda svoj omiljeni TV program? Ipak, to je ono što mnogi od nas rade. Još gore, često se uopće ne trudimo pojaviti u Božjoj prisutnosti. Nije da zaboravljamo naš dogovor s njim, nego namjerno odbijamo pojaviti se pred njim.
Izaija je jadikovao: “Ljudi ga preziru i odbacuju, čovjeka boli i koji je upoznat s boli. I sakrili smo, kao, svoja lica od njega; prezren je i nismo ga cijenili” (Izaija 53,3).
Kad dopustim da se prekidi ispriječe između mene i mojih sastanaka s Gospodinom, skrivam svoje lice od njega i ne cijenim ga onako kako bih trebao. Istina je da je nemoguće gubiti vrijeme kada tražite Boga u molitvi. Nadalje, izvan tajne ostave, molitelj ili moliteljica postižu više u manje vremena, s manje žurbe, truda i znoja.
Najučinkovitiji posao za Boga koji ćemo ikada raditi je na našim koljenima. Dok muškarci i žene koji ne mole jure, amo-tamo, pokušavajući velike stvari, kršćanin koji moli teško radi na pomicanju kraljevstava, razbijanju utvrda, čineći velike stvari i pritom postajući div pred Bogom.
