Ljubav Božja nije samo nepromjenljiva, nego i neiscrpna.
Autor: D.L.Moody:
Čitamo “Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima” (Iz 49,15.16).
Najjača ljudska ljubav koju poznajemo je majčina ljubav.
Mnoge stvari će razdvojiti muža od žene. Otac može ostaviti svoje dijete; braća i sestre mogu postati nepopravljivi neprijatelji; muževi mogu napustiti svoje žene; žene svoje muževe. Ali majčina ljubav sve trpi. U dobru i zlu, ako ga i sav svijet osuđuje, majka ga još uvijek ljubi i nada se da će se njezino dijete vratiti sa svojih zlih putova i pokajati. Ona se sjeća smiješka svoga malog djeteta, sretnog smijeha u djetinjstvu, obećanja mladosti. Ni smrt ne može ugasiti majčinu ljubav, ona je jača od smrti.
Vidjeli ste majku koja bdije nad svojim bolesnim djetetom. Kako bi rado ona preuzela bolest na svoje vlastito tijelo da bi mogla donijeti olakšanje svom djetetu! Iz tjedna u tjedan ona bdije i ne dopušta da se itko drugi brine za njezino bolesno dijete.
Prije izvjesnog vremena, jedan moj prijatelj bio je u posjetu jednom divnom domu gdje je susreo brojne prijatelje. Nakon što su svi napustili tu kuću, on se vratio jer je nešto zaboravio. I tamo je našao gospodaricu kuće, bogatu gospođu, kako sjedi pored jednoga jadnog mladića koji je izgledao kao skitnica. Bio je to njezin vlastiti sin. Poput izgubljena sina, i on je otišao daleko, međutim, majka je rekla: “Ovo je moj sin i ja ga još uvijek volim.” Uzmite majku s devetero ili desetero djece, ako jedno zaluta, čini se kao da ona toga zalutalog voli više od svih ostalih.
Čuo sam priču o mladoj ženi u Glasgowu u Škotskoj koja je napustila svoj dom i postala izopćenica. Njezina ju je majka tražila i tražila, ali uzalud. Na kraju je objesila svoje slike po zidovima gradske misije kamo su dolazile odbačene žene. Mnoge su vidjele tu sliku. Jedna se čak naslonila na zid pored nje. Bilo je to isto drago lice koje ju je gledalo u djetinjstvu. Nije zaboravila svoje zabludjelo dijete niti ga je odbacila jer inače njezina slika nikada ne bi visjela na tim zidovima. Usne kao da su se otvorile i kao da se čuo se šapat: “Dođi kući, opraštam ti i još uvijek te volim.”
Ganuta, jadna djevojka kliznula je niz zid. Ona je bila ta izgubljena kći. Prizor lica njezine majke slomio joj je srce. Doista se pokajala za svoje grijehe i srcem punim žalosti i stida vratila se svome domu te su majka i kći još jednom bile sjedinjene.
Ali dopustite mi reći da se nikakva majčina ljubav ne može usporediti s ljubavlju Božjom; ona ne može doseći visinu ili dubinu ljubavi Božje. Nijedna majka na ovom svijetu nije toliko voljela svoje dijete kao što Bog ljubi vas i mene. Sjetite se ljubavi koju je Bog morao imati kad je dao svoga Sina da umre za svijet.
Ja sam nekako uvijek više razmišljao o Kristu nego o Ocu.
Nekako sam na neki način zamišljao da je Bog bio oštar sudac i da je Isus došao između njega i mene da umiri gnjev Božji. Ali nakon što sam postao otac i godinama imao samo sina, dok sam ga gledao, razmišljao sam o Ocu koji je dao svoga Sina da umre te mi se činilo da je to zahtijevalo više Očeve ljubavi da dâ svoga Sina nego Sinovljeve da umre. O, kakvu je ljubav morao imati Otac za svijet kad je dao svoga Sina da umre za njega!
“Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Iv 3,16).
Nikada nisam bio u stanju propovijedati iz ovog teksta. Često sam mislio da hoću, ali to je tako visoko da se nikada ne mogu popeti na tu visinu. Samo sam citirao taj redak i nastavio dalje. Tko može izmjeriti dubinu tih riječi: “Bog je tako ljubio svijet”? Nikada ne možemo izmjeriti visinu njegove ljubavi niti njezinu dubinu. Pavao je molio da može upoznati visinu, dubinu, širinu i duljinu ljubavi Božje, ali nije bio u stanju. Ona “nadilazi spoznaju” (Ef 3,19).
