Odbijanje pokajanja u područjima o kojima nas Bog osuđuje nikada nije dobro. Većina nas bi se s tim složila.
Međutim, mislim da mnogi od nas vjeruju da je u redu razmišljati o pokajanju prije nego što se stvarno podložimo uvjerenju Duha. Ono što zapravo radimo je odgađanje našeg pokajanja, a to ponekad može imati duhovnu masku, ali jednako je otrovno za naš odnos s Bogom kao i otvoreno odbijanje da se okrenemo od grijeha.
Vjerojatno svi znamo priču o Joni. Dobio je posebne zapovijedi od Boga; umjesto da posluša, počeo je bježati na rub poznatog, civiliziranog svijeta. Bog je poslao oluju i umjesto pokajanja, Jona je mornarima koji su patili zbog njegove neposlušnosti rekao: “Podignite me i bacite me u more; tada će vam se more utišati, jer znam da je zbog mene ova velika oluja došla na vas” (Jona 1:12, ESV).
Zvuči gotovo pobožno i požrtvovno. U stvarnosti je još uvijek odgađao svoje pokajanje. Tek kad je bio u utrobi velike ribe, konačno vidimo kako Jona popušta i priklanja se Božjoj volji.
Jona je otišao u Ninivu i održao vjerojatno najkraću propovijed u Bibliji o Božjem sudu. Svi su se ljudi odmah pokajali i počeli postiti nakon što im je rečeno da su predmet Božjeg gnjeva. Kralj je tada izjavio: “Neka se ljudi i životinje pokriju kostrijetom i neka snažno zazivaju Boga. Neka se svatko odvrati od svoga zla puta i od nasilja koje je u njegovim rukama” (Jona 3,8), ali znamo da su se Ninivljani već pokajali jer su povjerovali Joni, a ne zato što je kralj tako naredio.
Isus je rekao vjerskim vođama svog vremena: “Ninivljani će ustati na sudu s ovim naraštajem i osuditi ga, jer su se pokajali na Jonino propovijedanje, a gle, nešto veće od Jone je ovdje” ( Matej 12: 41). Bog nam uvijek daje poruku uvjerenja kako bismo donijeli obnovu, ali moramo odlučiti poslušati. Ne poslušati ili čak odgoditi nije neutralan izbor; odmah nas udaljava od Boga. On traži da se brzo pokajemo kako bi nas mogao vratiti u ispravan odnos s njim.
Autor: Mark Renfroe