Kad je Bog prvi put preda mnom otvorio vrata da vodim crkvu, rekao sam ne.
Često mi je govorio o tim otvorenim vratima, ali ja sam svoju karijeru imao u policiji Ottawe. Odreći se toga značilo bi izgubiti novac, državnu mirovinu, poštovanje svojih suradnika i sigurnost svih ovih stvari.
Jednog sam dana bacio pogled kroz prozor i vidio tri ili četiri vrapca kako kljucaju snijeg. Bog je ponovno progovorio: “Ja brinem i brinem za njih. Zar ne vjeruješ da ću se još više brinuti za tebe?”
Ta odluka da preuzmem vođenje crkve ipak nije bila laka. Ljudi su mislili da sam luda. Otac mi je rekao: “Kada nema hrane za prehraniti tvoju obitelj i mlijeka u hladnjaku za tvoju djecu, ne dolazi k meni. Neću ti pomoći. To što radiš je glupo.” Bila je to gorka pilula za progutati. Dvojica mojih kolega kršćanskih policajaca prilično su glasno govorili o svom protivljenju. Doveli su u pitanje moje kršćanske odgovornosti prema ženi i troje djece. “Dovest ćeš svoju obitelj u teškoće.”
Jednog sam dana izašao iz dizala i našao se oči u oči s policajcem u uniformi. Poznavao sam ga dovoljno dobro da znam da nije vjernik. Ispružio je ruku i zagrlio me. U francusko-kanadskoj regiji glavnog grada Ontario-Quebec nitko se ne grli u javnosti! Odmaknuo se i pogledao me zamagljenim očima i rekao: “Ne slažem se s onim u što vjeruješ, ali imaš hrabrosti, čovječe. Poštujem to.”
Dok je ulazio u dizalo i odlazio svojim putem, stajao sam na trenutak, shvaćajući da je prvo ohrabrenje koje sam dobio da iskoračim u vjeri došlo od nevjernika.
Bio sam itekako svjestan da se s druge strane mojih otvorenih vrata čini litica. Nisam bio slijep. Znao sam da će me Bog morati podržati. Osjećao sam se poput Petera koji izlazi iz čamca. U prirodi nije postojalo ništa što bi me podupiralo. Međutim, od trenutka kada sam izašao iz čamca, putovanje koje je Bog stavio preda mnom bilo je nevjerojatno za vidjeti.
“Pogledajte ptice nebeske, jer niti siju, niti žanju, niti sabiraju u žitnice; ipak ih vaš Otac nebeski hrani. Niste li vi vredniji od njih?” (Matej 6:26, KNJV).