Kako ćemo stići u raj jer ga čuvaju kerubi? Prije četrdeset dana, osjetili smo iznova naš izlazak iz raja. Osobito tada, kada je svećenik izgovorio iznad naših glava: „Sjeti se čovječe da si prah i u prah ćeš se vratiti!“ Čovjek je stvoren u raju.
Načinjen je od rajske zemlje. Zato u nama postoji čežnja za rajem. Teško nam je živjeti u svijetu koji je za nas postao više pakao negoli raj. Kada su ljudi izlazili iz raja, Bog je postavio kerube s blistavim mačevima kako bi čuvali ulazak u raj. Sigurno tada je bila noć. Ljudi su tužni napustili raj, ali ne zauvijek. Od tog trenutka kao da je noć obavila cijelu zemlju. Naši grijesi ubijaju nas, ali i druge oko nas. Svugdje se osjeća nerazumijevanje i velika sebičnost. Nije čudo, to je posljedica prvog grijeha. Kada će prestati noć? Kada ćemo opet u raj? Odgovor nam nudi liturgija Velikog Petka. Pogledajmo u Isusu kako treba izgledati čovjek i kakvi su bili ljudi u raju prije nego je sve bilo uništeno. Sve to je ocrtao Isusov život na zemlji. Ali kako je pitao Isus svoje krvnike: „Za koja dobra djela me kamenujete?“ Dok smo živi, moramo proći put koji je on prošao. To je naš križni put, s tim da ga je Isus prvi prošao . Početak puta na Golgotu započinje od dvorane posljednje večere iz koje je izašao nakon treće blagoslovne čaše. Zajedno s učenicima morao je proći potok Cedron. On zapravo silazi u poraz, u uništenje.
Tijekom 30 godina svojega života dobro je vidio pustoš koju je nanio grijeh. Zato sada mora ući u tamu. Silazi prema ponoru, prema dolje. Mora ući u nabujali potok zla koji će ga potopiti. To je bila posebna dolina smrti kroz koju je morao proći Isus. Tu su žrtvovali bogovima i djecu. Tu je bila Gehena. Sam potok je bio svojevrsnom kanalizacijom ljudskih otpada. Svaki naš grijeh koji nalikuje na otpad, septičku jamu, Isus je otkupio na drvetu križa. Činilo se da u raju zadnju riječ će zadržati Sotona. Ljudi su bili potjerani iz raja. Sve je izgledalo izgubljeno. Ali ne za Isusa. On ostaje vjeran Očevu naumu. Umire za nas. Ne prigovara „zašto te nema?“ Ne optužuje, ne proklinje zbog grijeha, nego gleda s ljubavlju. U opisu Muke Gospodnje postoji jedna rupa u opisu događaja apostola koji su se raspršili. Znamo da su Isusa uhvatili u Getsemanskom vrtu koji se nalazio izvan Jeruzalema. Odvukli su ga kao zločinca.
Na noć zatvaraju se sva vrata Jeruzalema, osim jednih, one noći, koja su bila otvorena zbog Isusova procesa. Pošto su se svi apostoli razbježali, nitko nije krenuo za Isusom. Međutim, u Ivanovom opisu čitamo da su najbliže Isusu tijekom procesa bili Petar i Ivan. Pitanje na koje ne znamo odgovor je: na koji su način Petar i Ivan ušli u Jeruzalem? Možda su morali preskočiti gradske zidine? Možda su nekoga poznavali? U svakom slučaju, ne može se zanijekati da su trebali uložiti određeni napor. Ako je tako bilo, onda Petrova zataja poprima sasvim drukčiji kontekst. On je ipak, nakon toga, kad su se svi razbježali, želio biti s Isusom.
To pokazuje da je Petrovo srce gorjelo ljubavlju prema Isusu. Moguće da je učinio doslovce sve samo da bude s Isusom. Tko zna možda je htio i osloboditi Isusa. Najstrašnije je to da, usprkos svim nastojanjima, Petar ipak gubi. Nije se priznao Isusovim, iako je mogao, imao je priliku. Na kraju briznuo je u gorki plač. Ovdje nam svaki detalj otkriva dubinu. Zašto je Petar plakao? Plač dolazi zbog razočaranja u sebe. Mi vjerujemo isključivo vlastitim snagama. Možda ozbiljno izbjegavamo grijeh kako ne bismo izdali Isusa, ipak u jednom trenutku padamo. Isus nije očekivao od Petra da bude jak, nego da mu povjeruje. Plačemo zbog razočaranja u sebe jer smo sebi vjerovali pa smo zato i pali. Kada Isus gleda tebe, on ne traži u tebi veliku snagu, revnost.
Naravno i one su potrebne, ali ukoliko vjeruješ samo u njih, u sebe, onda ćeš na kraju gorko plakati. Razočarat ćeš se u sebe kao što se i Petar razočarao u sebe. Isusov pogled nije sudački pogled: „Vidio sam. Zar nisam rekao? Petre povjerovao si u sebe, a sada ćeš vidjeti svoju sramotu.“ Ne! To je bio pogled pun ljubavi koji izražava potpuni oprost.
Autor: Pater Arek Krasicki
