“… daleko od svojeg zavičaja.” Pred očima mi se pojavljuje slika iz moje Biblije u slikama koju sam kao mali dječak često listao: Adam i Eva potišteno i preplašeno napuštaju prekrasni raj.
Pred njima se prostiru pustoš i golet, prepuni kamenja i korova.
Dok sam kao dječak gledao ovu sliku, uvijek sam se pitao: “A gdje je Bog?” Da, Boga više nije bilo na vidiku.
Ovo su bili ljudi koji su napustili svoje mjesto u Božjem srcu.
Tek kasnije pravo sam razumio: oni su svoje mjesto već prije napustili, još onda kada su Bogu otkazali posluh i sagriješili. Zato su sada lutalice. Mogli su sagraditi kuću, ali njihova duša postala je beskućnik.
Ova priča nastavlja se sa čitavim Adamovim potomstvom, živjeli oni u Essenu, Singapuru ili u New Yorku.
Kao ptice bez gnijezda kojima je netko srušio gnijezdo, takve su i naše duše. One lepršaju k ljudima, pribjegavaju razbibrigama, raznim svjetonazorima, ali ostaju beskućnici.
Naš tekst nadalje krije i jednu osobitu notu. Naime, ptica nikada ne napušta svoje gnijezdo samovoljno. Čovjek je pak dragovoljno napustio svoga Boga. Naše unutarnje beskućništvo nije nesretni slučaj, već naša krivnja.
Tko ovo shvaća, taj s pozornošću osluškuje riječi Psalma 84: “Vrabac sebi log nalazi… a ja žrtvenike tvoje, Jahve nad vojskama, Kralju moj i Bože moj!”
Što?! Žrtvenike? Postoji samo jedan jedini žrtvenik za nas, a to je Golgota, gdje umire janje Božje koje odnosi grijehe svijeta. Tu je rodni kraj našim dušama.
Kao ptica daleko od gnijezda svog, takav je čovjek daleko od svojeg zavičaja.
Izreke 27,8
Kratka molitva:
Gospodine, daj da se na tvojim raširenim i ispruženim rukama vratimo kući! Amen.