Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pijesku dječjeg igrališta. A evo što sam tamo naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne muči ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj ono što nije tvoje.
Kada nekoga povrijediš, ispričaj mu se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u toaletu.
Topli keks i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Sjeti se sjemenke u plastičnoj čašici: korijen je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, nitko ne zna zašto i kako, ali tako je sa svima nama.
Zlatne ribice, hrčci, bijeli miševi, čak i sjemenke iz plastične čašice – jednom moraju umrijeti. I mi ćemo.
Pomoli se Bogu.
A zatim se sjetite svojih prvih slikovnica i prve riječi koju smo naučili – najveće i najvažnije od svih riječi – GLEDATI.”
Autor: Robert Lee Fulghum
