Izdvojeni članak

Slijepa žena progledala u Međugorju i čula Sotonu: Evo što joj je rekao!

Dan prije čudesnog ozdravljenja, Sotona ju je pokušao spriječiti u tome, evo kako

Ovo je prekrasno svjedočanstvo ozdravljenja iz Međugorja, slijepe žene koja je progledala. Međutim, ono sadrži i nešto uznemirujuće, susret s glasom sotone koji ju je želio omesti i spriječiti je da primi tu milost. Riječi koje joj je rekao važne su jer ih svakodnevno govori svima koji traže milost od Boga. Ova žena nije ga poslušala, ali tko zna koliko je onih koji jesu!

Pročitajte svjedočanstvo:

U subotu 16. listopada 2010., četrdeset i šest osoba, većim dijelom iz župe sv. Franje Saleškoga i sv. Terezije, pošlo je na privatno hodočašće u Međugorje. Bilo je to naše dvadeseto privatno hodočašće, koje se dogodilo u vrijeme kad smo obilježavali dvadesetu obljetnicu osnivanja molitvene skupine Kraljice Mira. Za našu skupinu bila je to predivna prigoda zahvaliti Gospodinu, jer je Marija svakoga od nas vodila za ruku i podržavala usprkos poteškoćama na koje smo nailazili tijekom tih dvadeset godina.

Doista, sotona ne podnosi Djevicu Mariju, pa zato i mrzi molitvene skupine koje ona tako žarko želi potaknuti u svim župama. Po Božjoj milosti, mi smo ostali vjerni i svakoga smo se ponedjeljka okupljali na molitvu, meditaciju otajstava Kristova života, popraćenu porukama koje je Marija dala svijetu, i koje još uvijek daje svakoga mjeseca u Međugorju.

Dva smo dana proveli u autobusu moleći i upoznajući se s događajima koji se odvijaju od 1981. do danas. U Međugorje smo stigli u nedjelju navečer oko 20 sati. U ponedjeljak 18. listopada, po kišnom vremenu ali s radošću u srcu uspeli smo se skliskim stazom na Brdo ukazanja. Svi su svima pomagali. Među hodočasnicima bile su i Joëlle, potpuno slijepa pedesetogodišnjakinja, njezina dvanaestogodišnja kćer Vinciane, kao i njihova uvijek skromna i nasmiješena prijateljica Claudia, koja je Joëlle posvuda pratila s ljubavlju i pažnjom. Joëlle je bila sretna, činilo se da lebdi preko kamenitih puteljaka. Pred Gospinim kipom izgovorila je predivnu molitvu punu ljubavi i povjerenja u nebesku Majku. Cijela skupina na brdu je ostala dvadesetak minuta u tišini, zatim zajedno sišla, da bi se svi opet našli u 17 sati u crkvi sv. Jakova na večernjem molitvenom programu.

Tu se Joëlle dogodilo nešto čudno: osjetila je kako je neka ruka guši – a upravo je bila primila sv. pričest – i čula kako joj neki predbacujući glas prigovara: „Htjela si imati dijete – dobila si kćer. Tražila si posao – dobila si ga. Dosta je sada, hoćeš li konačno zašutjeti? Kad je hladno imaš topli stan, kad si gladna uvijek imaš nešto u tanjuru, kad sniježi imaš toplu odjeću, hoćeš li konačno zašutjeti, sada je već stvarno dosta?!“

Joëlle je bila duboko uznemirena. Iste je večeri o tome razgovarala s vlč. Fabijanom, koji joj je rekao da je sam Bog u hostiji, da nam On želi dobro, i da to sigurno ne dolazi od Njega. Rekao joj je neka se moli Bogu, i neka ga moli da uzmogne činiti Njegovu volju. To ju je smirilo.

Sutradan, 19. listopada, odlučili smo moliti Križni put, uspinjući se sve do velikog križa na brdu Križevcu. Starije osobe i Joëlle molili su Križni put s vlč. Olivierom u dolini, dok se skupina pod laganom kišom, i na još skliskijem i težem terenu nego prethodnoga dana, uspinjala na Križevac. Pred svakom smo postajom dugo molili na sve naše nakane. Luc nam je predložio da se u molitvi sjedinimo s malom skupinom koja nije mogla na brdo s nama, i da Križni put napose prikažemo za Joëlle, da za nju molimo posebne milosti – zašto ne i iscjeljenje – budući da Bogu ništa nije nemoguće. Bio je to vrlo intenzivan Križni put, bila je to duboka molitva u kojoj smo razmatrali sve kristove patnje koje je prikazao za naše grijehe. Trajao je od 9 do 15 sati. U 17 sati ponovno smo se svi našli u međugorskoj župnoj crkvi na večernjem programu.

Tu se dogodilo veliko čudo. U trenutku kad je Joëlle primila sv. Euharistiju, vidjela je svećenika i njegovu bijelu albu. Sva iznenađena, pogledala je uvis i primijetila svjetiljke, visoki strop crkve, vitraje. Kao da je bila izbačena iz svojeg crnog omotača, i osjećala se loše. Rekla je Claudiji, koja je stajala uz nju: „Molim te, izvedi me odavde, ne osjećam se dobro“. Kad su izašle, Joëlle je rekla Claudiji: „Vidim svjetlo!“ Pošle su prema sakristiji odakle je upravo izlazio vlč. Olivier. Upitao ih je: „Pa što vi ovdje radite?“ Joëlle mu je odgovorila: „Ja vidim!“ Duboko ganut, vlč. Olivier im je predložio neka se vrate u crkvu gdje je upravo završavala treća krunica. Ljudi su izašli iz crkve, a mi smo okružili Joëlle. Svećenik, kao pravi pastir, predložio joj je neka zahvali Gospodinu, pa su zajedno pošli prema stepenicama pred glavnim oltarom, kleknuli i zahvalili Bogu za veliki dar koji joj je upravo udijelio.

Ta nas je gesta podsjetila na odlomak iz Evanđelja u kojem je Isus iscijelio deset gubavaca, od kojih se samo jedan vratio zahvaliti mu. Poslije toga pošli smo prema Gospinu kipu da i njoj zahvalimo za njezin zagovor. Zatim smo se vratili u pansion. Nekoliko žena iz Italije, kao i neki hodočasnici iz Plymoutha ispričali su nam da su se nalazili iza Joëlle dok je primala pričest, i da je iz nje zračio snažan miris ruža. Joëlle nam je poslije priznala da ju je taj miris ruža pratio danima i da traje. Vincianne, koja je bila na Misi, u međuvremenu se već bila vratila u pansion pa nije znala kakvu je milost primila njezina majka. Treba naglasiti da Joëlle nikada očima nije vidjela svoju kćer, budući da je slijepa već 42 godine.

Vlč. Olivier, presretan, otrčao je u pansion i pozvao sve ljude da siđu u predvorje jer im želi priopćiti jednu dobru vijest. Kad je stigla Joëlle, svi su hodočasnici već bili okupljeni. Joëlle je ušla, ugledala svoju kćer i rekla joj: „Oprala si kosu?“ Vinciane, ne primjećujući ništa, odgovori: „Ma jesam“, te upita: „A zašto smo svi morali sići ovamo?“ Joëlle odvrati: „Zar ne vidiš na meni nikakvu promjenu?“ Vinciane pogleda i kaže: „Ne“. „Pogledaj bolje“, reče joj mama, a Vinciane uzvike: „Ti vidiš!“ Koje ganuće! Od radosti pale su jedna drugoj u zagrljaj i tako ostale nekih pet minuta. Vinciane nam je poslije priznala: „Nisam prestajala moliti da se mami vrati vid, i rekla sam Mariji da ne ću otići iz Međugorja dok ona ne progleda“.

Koja predivna vjera! Marija čuje vapaje svoje djece. Cijela je skupina bila presretna i molitvom zahvaljivala Gospodinu i Njegovoj Majci Mariji. Iako je već bilo deset sati navečer, s Joëlle na čelu pošli smo na Plavi križ, na mjesto gdje se Gospa redovito ukazuje Mirjani i Ivanu.

Ne mogu sakriti duboku radost koju osjećamo, radost što smo primili taj dragocjeni znak koji nam je Marija dala za dvadesetu obljetnicu postojanja naše molitvene skupine. To je doista znak koji nam daje Marija, naša Majka, znak koji nam pomaže da ustrajemo.
Marija nas vodi, osnažuje, drži nas za ruku, ljubi nas i želi da se po molitvenim skupinama šire i žive poruke koje nam daje već skoro trideset godina. Kad pođemo na hodočašće u Međugorje, krećemo u Marijinu školu po kojoj nas ona vodi svom Sinu Isusu.
„Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće“ (Mt 19,26).

Christiane Claessens

Autor: Vjera/Dnevno


Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
Pročitajte savjete don Josipa Radića kako biti umjeren. "Plodovi umjerenosti…