Smiju li časne sestre POLAGATI RUKE na vjernike?

Ovo pitanje je izašlo „na sunce“ nakon mog posljednjeg članka, gdje sam ja, u neznanju, napisao da časne sestre mogu polagati ruke na vjernike. Don Tomislav, inače moj župnik, postavio mi je pitanje: „Kad ja budem primao bolesničko pomazanje, znaš li gdje će mene pomazati znakom križa?“ Nisam znao…Don Tomislav mi je ovako rekao: „Na moje nadlanice, jer su moji dlanovi već pomazani, na dan svećeničkog ređenja. Dok će vjernici laici i časne sestre, biti pomazani znakom križa na dlanovima.“

Don Tomislav, ne osuđuje, uvijek nastoji naći dijalog i, zato daje objašnjenje, koje su dali i drugi svećenici, na koji način, mogu časne sestre i vjernici laici, polagati ruke na vjernike. „Časne sestre i vjernici laici, mogu položiti ruke na rame, i moliti za nekoga. Časne sestre su položile zavjete, one nemaju sakrament svećeničkog reda. Njihovi dlanovi nisu pomazani.“

Don Tomislav, ne osuđuje, uvijek nastoji naći dijalog i, zato daje objašnjenje, koje su dali i drugi svećenici, na koji način, mogu časne sestre i vjernici laici, polagati ruke na vjernike. „Časne sestre i vjernici laici, mogu položiti ruke na rame, i moliti za nekoga. Časne sestre su položile zavjete, one nemaju sakrament svećeničkog reda. Njihovi dlanovi nisu pomazani.“

Mons. Milivoj Bolobanić, imao je dozvolu da moli egzorcizme od nadbiskupa Ivana Prenđe. Napisao je jednu od najčitanijih knjiga na ovim prostorima „Kako prepoznati zamke Zloga“. Predgovor te knjige, napisao je jedan od najvećih egzorcista u povijesti Katoličke crkve, Gabriele Amorth.

Prenosimo njegovu izjavu o ovoj temi. Audio zapis emisije „Susret“ na radiju Mir Međugorje, ćemo priložiti u članku: „Jedino svećenici imaju tu ovlast, NEMA NITKO DRUGI! Svećenik po svom sakramentu SVETOGA REDA ima MOĆ POLAGANJA RUKU! Isus je rekao svojim apostolima: „Polagat će te ruke i bit će im dobro i, molitve za OSLOBOĐENJE. Ako to ne čine, zlo ima kudikamo jaču moć.“ Urednica emisije pita mons. Bolobanića: „Smije li vjernik, recimo, blagoslivljati svoje dijete, majka da položi križić na čelo?“ Mons. Bolobanić: „U redu je blagoslivljati, ali da bi išao „polagati ruke“, to NE! Majka može blagosloviti svoje dijete i, to je dobro. Članovi obitelji, jedni druge i, gdje je intenzivna molitva u obitelji, gdje se moli, redovito ide na svetu Misu, ispovijeda i primaju sakramenti, tu zlo ne može puno.“

Fra Ivo Pavić u emisiji radio Marije govori: „Treba izbjeći rizik spektakularnosti. Počivanje u duhu je jedan od načina očitovanja Duha Svetoga. Ne treba ga PREVIŠE ISTICATI. Ako želimo iskusiti to iskustvo najprije trebamo čuti Riječ Božju. Isto je važno, prije molitve, odreći se okultizma, magije i grijeha. I uvijek treba imati na umu, da ima onih koji traže „počivanje u duhu“ zbog SENZACIONALIZMA! A ne žele se OBRATITI I PROMIJENITI ŽIVOT! Počivanje u duhu NE SMIJE BITI VAŽNIJE od sakramenata i svete Mise! Dobro je da laici mole u molitvenim timovima, da se ozdravljenje pripisuje BOGU, a ne molitelju. Nije svako PADANJE ZNAK DUHA SVETOGA! Uvijek su moguće psihičke i duhovne smetnje. NE SMIJE SE proglašavati da je sve od DUHA SVETOGA, niti da je sve od zlog duha. Katolička crkva je rezervirana, prema fenomenu „počivanja u duhu“, zato što ga pentekostalci i neopentekostalci karizmatici previše ističu!“ Donosimo vam audio zapis iz emisije „Isus i danas ozdravlja“, sa radio Marije, u članku.

Donosimo u cijelosti odluku patera Marka Glogovića, da više ne polaže ruke nad vjernicima, na duhovnim obnovama. Znači, svećenik iz reda pavlina, ovako piše u članku za portal Bitno. net: „Spasenje se ne nalazi u rukama svećenika ili redovnika ili vjernika-laika, već u srcu Spasitelja.
Ne, definitivno sam prekinuo s polaganjem ruku, finito.

Pokušao sam, zaista jesam, ispraviti krive ljudske pretpostavke, iz petnih sam se žila trudio objasniti, mučio sam se dokazati, ali džabe, jednostavno ne dopire, to je toliko zabetonirano u ušima i srcima, da ovdje više nitko ne može ništa učiniti. Polaganje ruku je izvor i vrhunac i cilj i lijek i rješenje za sve probleme, to je jednostavno sve što ih zanima i za čim teže. Žao mi je, ali pišem istinu, i ne pretjerujem, zapravo sam i preblag, uviđavan. Ima divnih i dragih vjernika, na polaganje ruku dolaze s vapajem srca, pripremljeni, znajući tko je tko i što je što. Iskreno mole, vape. Dolaze s mnogim teškim bremenima. Traže pomoć.

Ne rade gungulu, ne cerekaju se, ne izvrću se, ne glumataju, ne luduju, ne stvaraju pomutnju i horor zbog kojega poslije ostali imaju noćne móre.

Ali takvi pretežito i ne stignu na taj blagoslov, pregazi ih „stampedo“ onih koji po osamsto devedeset i peti put primaju sve nebeske i zemaljske blagoslove, čitaj: zdravlje i novac. Kad to imam, onda je sve sjajno. Samo to mi je važno za sreću. Nije li tu potrebno obraćenje? Tako da ja više to ne činim, hvala lijepa, sayonara, neka me nadležni ispričaju, osim svakako u individualnom razgovoru, nakon ispovijedi, u bolesničkom pomazanju te za male grupe, kod kojih razumijem da ne traže grčevito prolazne darove nego vječnoga Darovatelja.“

Vlč. Zlatko Sudac, kako kaže i sam, molio je egzorcizme, svećenik koji uistinu, ima brojne darove, među kojima su i stigme. Ovako nam govori u audio zapisu, koji ćemo priložiti u članku, o obredu „polaganja ruku“: „Slušajte te me, vi ljudi, meni je puno draže, jer sam molio molitve za oslobođenje i egzorcizme. Ljudi tada padaju po podu, valjaju se i tresu. Počivanje u duhu, nije uvijek znak da je to milost od Boga, da je Duh sveti sišao na tebe. Nego to često bude pokazatelj da s tom osobom nešto nije u redu! Ili je demonologija, ili je čista psihologija! Zato mi je puno draže da ostanete u dostojanstvenoj molitvi. Ako treba, plačite, pustite suzu, ali molite iz srca dostojanstveno. Draže mi je da ste na nogama ili koljenima nego da mi „padate u duhu“. Jer pitanje je koji vas duh „ruši“. Pitanje je zašto se vi „rušite“ pred Presvetim?! Nemojte hiniti, nemojte glumiti, samo gola istina pred Bogom, koji je pred vama!“ Čitao sam o samo prozvanim apostolima, karizmaticima laicima, kojima je obred „polaganja ruku“ vrhunac njihovih duhovnih obnova. Oni pišu i govore „kako oni imaju snagu“. Čitam jednog poznatog karizmatskog laika na našim prostorima, na naravno, njegovom portalu, o fenomenu obreda „polaganja ruku“. On ne spominje snagu svetih sakramenata i svete Mise, osobito svete ispovijedi, jer naravno, on nije svećenik i ne može pisati o „nečem što „on“ ne može. Spominje sakrament krizme, ali, samo zato da napomene da je to „njegova karta“ na koju se može pozvati da moli „nad ljudima“.

Ono što je bitno naglasiti, jest to, da je razlika između značenja riječi, „molitve za ljude“, na što smo svi pozvani i, „molitve nad ljudima“, odnosno „polaganje ruku na glavu“, što je isključivo dopušteno samo svećenicima, kao što je rekao mons. Milivoj Bolobanić. Upoznat sam sa djelovanjem jedne vjernice, koja uistinu moli za ljude, čak i pomaže, kad je potrebno kod težih situacija demonskog napastovanja, uz prisutnost svećenika i polaganjem ruke „na rame“, kao što govori don Tomislav.

Molitva za vjernike, prikazanje svete Mise, za vjernike, pokojne, zdravlje ili za neku drugu nakanu je, svakako poželjno i pohvalno. Međutim, građenje „kulta ličnosti“, izgrađivanje kroz senzacionalizam na obredu „polaganja ruku“ i to molitvom, ne za vjernike, nego „nad vjernicima“ jest ulazak u zonu koju izgrađuju heretični pokreti protestantizma, kao što spominje fra Ivo Pavić.

Kako je moguće, da vjernici odlaze „karizmaticima laicima i samo prozvanim apostolima“, da im polažu ruke na glavu, dok imamo toliko svetih svećenika čije su ruke pomazane od biskupa, dakle, blagoslov svetog Petra je na njima. I ono što je najvažnije, svećenikove ruke su blagoslovljene jer svaku, ali baš svaku SVETU MISU, DRŽE U RUKAMA ŽIVOGA ISUSA KRISTA!

Čujem da, kad ove karizmatske laike i samo prozvane apostole, upozoravaju biskupi, da ne održavaju svoje duhovne susrete bez da su dobili njihovu biskupsku dozvolu, ovi „karizmatici“ i „apostoli“ vade kartu svetog Padre Pija. I da oni ovako kažu svojim sljedbenicima: „Vidite, ovako je Katolička crkva progonila i svetog Padre Pija. Tako i nama brane, kao što su branili i ovomu svecu!“ Imam poruku, ovim samo prozvanim apostolima i karizmaticima laicima, da jako dobro, da jako dobro pripreme odgovor, kad jednog dana vide svetog Padre Pija, jer su zaboravili ispričati svojim sljedbenicima jednu zgodu iz života ovoga velikog sveca.

Jedan vjernik, čuvši za biskupove loše riječi, o svetom Padre Piju, jako se naljutio. I pred ostalim vjernicima i, svetim Padre Pijom, počeo je govoriti jako ružno o tom biskupu. Padre Pia je to toliko razljutio da ga je ošamario, na čuđenje ostalih vjernika, pa mu je rekao: ‘Tko si ti da pričaš tako o biskupu? Tko si ti? Nauči se poniznosti, i znaj, ne možeš se sotonom boriti protiv sotone!’ Naravno, sotona je taj, koji je stvarao nemir i nered u životu ovoga sveca. Međutim, nemamo pravo, kao što govori i ovaj veliki svetac, vrijeđati i ružno govoriti o biskupima. Učimo iz života ovog velikog sveca, koji je ljubio Katoličku crkvu, iako ga je „šamarala“. Mnogi se pozivaju na svetog Padre Pija, a tako malo ih uči od njega, kako treba ponizno, strpljivo i poslušno ljubiti Katoličku crkvu!

Ovi ljude traže sivu zonu. Dakle, put koji njima odgovara, a to je put između Katoličke crkve i protestantizma. Pošto su ovo krajevi sa velikim postotkom rimokatoličke vjere, dakle, većina njihovih sljedbenika su rimokatolici. Međutim, da postignu senzacionalistički karakter, treba ubaciti „protestantski duh“, tako da se forsira „polaganje ruku“ nad vjernicima. Vjernike potičemo da odlaze svećenicima, časnim sestrama, biskupima. Tražite snagu u molitvi krunice, svetim sakramentima i svetoj Misi. Ako trebate, da netko moli „nad vama“, onda se obratite svećenicima, čije ruke SVAKU SVETU MISU DRŽE ŽIVOGA ISUSA KRISTA!

Milosrdni Isuse, od srca Ti zahvaljujem što nam šalješ svećenike i časne sestre. Hvala Ti što si nam poslao svetog Ivana Pavla II., svetog Padre Pija, svetog Ivana XXIII., svetu Bernardicu, svetu Ritu, Gabriela Amortha, papu emeritusa Benedikta XVI. Draga braćo i sestre u Kristu, potičem vas na molitvu za svećenike, časne sestre, biskupe, kardinale i papu Franju! Dragi naši svećenici i časne sestre, hvala vam što ste se odazvali pozivu Isusa Krista, Sina Boga živoga!