Molitva i ljubav idu zajedno. Molitva za drugu osobu otvara naše srce za tu osobu.
To je jedan od načina opraštanja i korak na putu ozdravljenja.
Gledajući drugu osobu možemo vidjeti Božju ljubav koja je izlivena na sve ljude.
Neka žena … stade odostraga kod njegovih nogu plačući i poče mu suzama ispirati noge.
Luka 7,37.38
Ovdje Lukino evanđelje izvješćuje o dirljivom događaju. Ta žena koja je u gradu bila poznata kao grešnica nije mogla sakriti svoju prošlost. Svatko je znao o njoj i prema tome se s njom postupalo. Toga dana je čula da je Isus u kući nekog Šimuna, strogog i pobožnog farizeja. Kakva pomutnja mora da je nastala među prisutnima kad su se iznenada otvorila vrata i kad je ušla ta žena! Netko izopćen iz društva ušao je u kuću poštovanog farizeja! Kakvu li je samo hrabrost pokazala!
Gospodin Isus je ležao za stolom, kao što je u to doba bio običaj. Žena mu je pristupila odostraga. Bila je uplakana i mora da je već neko vrijeme plakala, jer je Gospodinu oprala noge svojim suzama i otrla ih svojom kosom. Zatim ih je izljubila i pomazala ih miomirisnim uljem iz bočice koju je donijela.
Čemu te suze i takav postupak? Nisu li to bili znaci istinskog pokajanja i iskrene čežnje za oproštenjem njezine krivnje? Odgovor Gospodina Isusa ne ostavlja nas u dvojbi u pogledu toga.
On je taj događaj upotrijebio za to da Šimunu iznese nezaboravnu pouku. Isus je tome farizeju ispripovijedao usporedbu koju je zaključio riječima: „Stoga su joj, kažem ti, oprošteni mnoge grijesi, jer je mnogo ljubila.“ Zatim je nju otposlao s riječima: „Vjera te tvoja spasila; idi u miru.“
Žaliti zbog vlastite krivnje, priznati je Isusu Kristu u molitvi, vjerovati u Njega, Spasitelja, i tako dobiti mir s Bogom nešto je što od tebe može zahtijevati hrabrost, ali to nikada nećeš požaliti.
