Tko želi biti Isusov, u svijetu Isusov, danas može proći kroz vatru i kamenje. Svijet u kojem živimo rahlo je tlo za padove. Ili otvrdnuće u mlakosti.
Svijet u kojem živimo postavio je Boga na mjesto prvog lica jednine i klanja se tom bogu. Strepi pred tim bogom. Drhti da ne povrijedi ime svoje, niti ego svoj i da svetkuje tijelo svoje.
Svijet je gust kamenjem koje noge jednog kršćanina moraju prijeći. I ogrebat će ih. I srušiti ljudska narav grešna pod prigodama.
Svijet koji nas okružuje vrvi demonima bluda na ulicama koje bosonogi prelazimo kao da nama to ne škodi. A u dušu se utiskuju oštri ožiljci kamenčića, pogledi ove ili one vrste, navikavanja i uspavljivanja savjesti. Svijet u kojem jesmo, svijet je prašnjav pohotom, lažima i prevarama. Svijet – jedanput se živi. Osveta i ponos. Osveta i podmićivanje. Svijet je to koji jako smrdi na sotonu.
Odmor od svijeta ili mir usred svijeta
Ponekad maštam o jednoj trošnoj kućici na Dinari. O primitivnom načinu života. Jednostavnim poslovima, tvrdom radu i molitvi u samoći svoje obitelji. Maštam o pustinji u koju bih mogla odvesti svoju obitelj iz svijeta. Na osamu. Na brdašce uz naše životinje i našu blitvu. Maštam o ljepoti običnoga. O odmoru od svijeta. O pustinji usred svijeta.
Ili o otoku. Katkad idem na otok našim bijelim brodićem na vesla i donosim tamo hranu. Preseljavam se na tiho mjesto. Na osamu. U izolaciju. Na otoku razgovaram s Isusom. Onako, katolički uobičajeno. Oče naš. Zdravo Marijo. Vjerujem u Boga… na otoku skupljamo kamenčiće i gradimo zidiće. Hvatamo ribu rukama. Plivamo lijepi. Čisti. Skladni. Na otoku se štitimo od grešnih prigoda. Skupljamo snagu u rebra i dišemo čisti zrak.
Ipak, Isus mi kaže: Budi u svijetu, ali ne od svijeta.
Kad mi podmetnu nogu, ja kleknem pred Isusa
Kad mi svijet zapinje nogu, ja kleknem pred Svetohranište, ukrcam se na otok ili sjednem u drvenu kućicu na Dinari i gledam u daljinu.
A onda ustanem, napustim svoju malu idilu pustinje i idem ljubiti taj svijet.
Moj grešni svijet tako treba Isusa.
Svijet treba ljubav otočana i planinskih ljudi. Naboranih osmjehom.
Samo ga treba saslušati.
Samo gledati.
Samo taknuti.
Približiti se i pomoći.
Podignuti.
Riskirati u svijetu.
Postati ruka.
Postati brat.
Postati s Isusom – u svijetu, a ne od svijeta.
Marija Grgić – Žena vrsna
