„Zašto si ušao u nju? Odgovori mi, u Kristovo ime!” kada se prisjetim odgovora koji je Sotona dao, i danas ostajem bez riječi Bio sam mlad svećenik, ne sjećam se točno koliko sam imao godina.
Išao sampropovijedati tjedan dana u jednu župu udaljenu deset kilometara od Bresciae. Župnik se zvao don Faustino Negrini. Djelovao je ondje već četrdeset godina. Župljani su ga voljeli.
Piše portal: međugorje-news.com
Dvije tisuće duša cijenile su ga iu svemu slijedile. Jednoga mi je dana rekao: „Dođi kod mene.“
Odveo me u sakristiju. Ondje je bila neka žena. Predstavila mi se:
„Dobar dan, zovem se Agnese Salomoni.“ Njeno ime nikada nisam zaboravio.
I danas se sjećam boje njezina glasa. Ne znam zašto me don Faustino pozvao da dođem k njemu. Možda je htio da budem sudionik svih važnih događaja u njegovoj župi. Kako bilo da je bilo, htio je da mi Agnese ispriča svoju životnu priču. Dugo sam je slušao.
Bio sam užasnut. Imala je šest godina kada je Sotona ušao u nju. Zašto je ušao u nju? Don Faustino, koji je od svoga biskupa imao dopuštenje da nad njim moli egzorcizam, jednoga je dana tijekom egzorcizma nad Agnesom to isto pitanje postavio Sotoni.
Kada se prisjetim odgovora koji je Sotona dao, i danas ostajem bez riječi:
„Zato što je Agnese najsvetija, najčišća i najneporočnija župljanka.
Pa sam tako učinio da bude moja.” Velik je to misterij. Istina je da se oni koji su u Božjoj milosti nemaju čega
bojati. Sotona ništa ne može onima koji žive u Božjoj milosti. Ali je istina i to da je Sotona moćan. I da želi nadasve učiniti svojim one koji su sveti, one čija duša i tijelo posve pripadaju Bogu.
Egzorcizmi za oslobođenje Agnese bili su vrlo teški. Ta teška bitka svakoga je
puta trajala satima. Trajala je godinama. Jednom ju je don Faustino odveo kod oca Pija u Pietrelcinu, udaljenom kvar na motoru.
Samo kada bi se molio, automobil bi se kretao, ali bi se poslije nekoliko kilometara opet na magičan način zaustavljao. Bilo je to iscrpljujuće i vrlo dugo putovanje. Otac Pio nije bio egzorcist, ali je
uspio potjerati nekoliko demona uz jednostavan blagoslov i molitvu.
Sotona se bojao oca Pija. Kad god bi se automobil zaustavio, zastrašeno, a ponekad i bijesno držanje opsjednute, bili su očiti znakovi koliko se Sotona boji fratra iz Pietrelcinea. Otac Pio nije za Agnesu učinio gotovo ništa. Molio je nad svojim egzorcizmom, ali još nije bio oslobođen.
Tijekom povratka Sotona je bio ushićen. Ismijavao je oca Pija. Govorio je kroz Agnesine usta:
„Ja sam mu to učinila. Ja sam mu to učinila!“
Smijao se i vikao. Bio je ušićen. Automobil je bez ikakve zastoja prevalio mnogo kilometara od San Giovanni Rotonda do Bresciae. Tijekom vožnje nije bilo nikakvih smetnji. Uopće nije potrebno prekidati vožnju. Ali Sotona nije znao da je egzorcizam oca Pija na svoj način djelotvoran.
Doista, nedugo poslije toga Agnese je bila oslobođena. Don Faustino je pitao Sotonu da mu, u Isusovo ime, kaže kada će otići iz tijela opsjednute. Sotona je bio primoran otkriti mu dan i sat.
Svi su župljani sazvani u crkvenom trijem. Agnese je pred svima u jednom trenutku, čim je započeo obred, bila oslobođena. Bili su to radost i olakšanje za cijeli onaj kraj.
Ne znam zašto mi je Bog nekoliko mjeseci poslije svećeničkog ređenja dao upoznati Agnesu Salomoni. Možda me htio iskušati glede onoga protiv čega ću se boriti nekoliko godina poslije toga. Zapravo, od dana kada sam rođen pa sve do 1986. godine slučaj Agnese Salomoni bio je na neki način jedino izravno iskustvo susreta s Đavlom koje sam imao.
Božji su putovi beskrajni i nedokučivi. A još više njegovi naumi. I u šezdesetoj se godini život može iznenada promijeniti. I u šezdesetoj godini Bog može snažno potresti ljudski život.
don Gabriele Amorth
