U vremenu buke i ubrzanog života mnogi traže dublju molitvu onu koja ne ostaje samo na izgovorenim riječima, nego zahvaća srce i mijenja život. Gostujući u Ad Deum podcastu, fra Josip Vlašić govorio je o drevnoj, ali i danas iznimno aktualnoj praksi pustinjske duhovnosti: ruminatio, odnosno preživanju Božje riječi. Riječ je o molitvi koja ne žuri, nego dopušta Bogu da govori u dubini čovjekova bića.
Što je ruminatio molitva koja se ne žuri
Iako na prvu može zvučati neobično, pustinjski oci ovu su praksu shvaćali krajnje ozbiljno. Ruminatio znači uzeti redak Svetog pisma i zadržati ga u sebi, vraćati mu se, promišljati ga i dopuštati mu da postupno prožme misli i srce. Cilj nije količina pročitanog teksta, nego dubina susreta s Bogom koji govori.
Zašto samo čitanje nije dovoljno
Fra Josip naglašava da nije dovoljno samo otvoriti Bibliju, pročitati nekoliko redaka i zatvoriti je. Božja riječ želi postati dio našega bića. Ona traži prostor tišine u kojem može odjeknuti i donijeti plod. Srce čovjekovo, kako kaže, ima „pipke“ za Božji glas ali ih treba umiriti i otvoriti.
Slika koja pomaže razumjeti molitvu
Objašnjavajući ruminatio, fra Josip koristi jednostavnu, ali snažnu sliku: poput krave koja polako žvače hranu kako bi iz nje izvukla svu slast, i čovjek je pozvan „žvakati“ Božju riječ. To znači vraćati je u misli, povezivati s vlastitim životom, promatrati je i dopuštati joj da odjekuje u nutrini. Tada se, kako kaže, oslobađaju „Božji sokovi“ milost koja prožima život.
Mali korak koji donosi velike plodove
Fra Josip Vlašić potiče da se već danas započne jednostavno: uzeti samo jednu rečenicu iz Evanđelja i zadržati se na njoj. Bez žurbe, bez pritiska, u tišini. Upravo u toj vjernosti malome rađa se duboka molitva i stvarni susret s Bogom koji govori srcu čovjeka.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
