Izdvojeni članak

Tomislav Ivančić: Duša treba pomoć

Nema dvojbe da je život na zemlji pun  poteškoća. Svatko od nas ovdje boluje i završava smrću. Ovdje nas čekaju neimaština, uvrede, nesporazumi, ratovi, progonstva,  ranjenosti, ovdje nas čekaju različiti insekti, ujedi životinja, otrovi, plinovi, alergije, trovanja, bolesti, sakaćenja, ozljede i slično.


Čovjekovo je tijelo podvrgnuto zemlji, ovisi o zemaljskim uvjetima, o prirodnim procesima i o međuljudskim odnosima. Tijelom smo vezani uza svijet koji propada, i upravo naše tijelo najdublje proživljava  tu muku, starenje, obolijevanje, trovanje, umiranje.

No, dušom možemo na­dići ovaj svijet. Naša duša nadilazi cjelokupnost stvorenja­, ona se ravna po drugim zakonitostima.  Duša nije vezana za jelo i piće, zrak i lijepo vrijeme, ona ne može oboljeti na tjelesan način, nju ništa na zemlji ne može ujesti, ništa uništiti,  niti ubiti.

Ipak, duša je vezana uz tijelo. Stoga i ona reagira  na sve što doživljava tijelo. Duša se boji kad vidi da smo već zašli u u visoke godine, ona se plaši zmija, zvijeri ili opasnih insekata. Duša se prestraši i očekujući koju će dijag­nozu liječnik postaviti našoj bolesti. Duša se plaši kada tijelo treba da zapliva u more ili zaroni, kad treba da zagazi u neku moč­varu gdje su opasne pijavice, prestraši se kada treba da putuje zrakoplovom ili bro­dom, automobilom ili biciklom, tako da du­ša s tijelom proživljava nevolje, mu­ke i vezanosti uza svijet.

Zbog toga duša pati, ona je često nesposobna dići se iznad svega. Umjesto da nosi tijelo i da ga oz­dravljuje, ona zajedno s tijelom zna trpjeti i biti  depresivna i bespomoćna. Kad tijelo na bilo koji način pati, bilo da smo žedni ili gladni, ili da nas ubija vrućina, hladnoća ili neka bolest, tada je gotovo nemoguće razmišljati, tada se čovjeku ne da moliti, duh mu oslabi i njegove su nade tako tanke da gotovo ne mogu pomoći.  Čim čovjeka pohodi neka bolest, on počne misliti   na najgore, gubi nadu, teško može povjerovati da može ozdraviti, počne sebe samosažalijevati, pada u depresiju, bježi od pogleda ljudi i ne želi ustati iz postelje.

Ka­da dođe rat ili bilo koja nevolja, tada svi govore da je to nemoguće ispraviti, da to nikada neće završiti, da će nas to uništiti.Gledajući zemaljske procese, gledajući tje­lesne nevolje, ljudi i dušu povedu u bezna­đe. Tako čovjekova duša propada, ubija se, biva nesposobna izvući tijelo i sebe u zdrav­lje.

Duša treba pomoć  da bi bila zdrava i da bi živjela vječno.Ona treba hrabre ljude koji će joj  dati prilike da se otisne od trenutne  patnje i povjeruje da je moguće biti zdrav.

Da bi duša dobila snage, ona se mora  predati molitvi. Molitva je izdizanje iznad tjelesnih i zemaljskih nevolja i podizanje k Bogu. U molitvi duša druguje s Bogom i tada  od njega prima neizmjerne, vječne, svete snage. Po molitvi duša postaje sposobna vjerovati, nadati se i pobjeđivati.

Da bi se  čovjek odlučio za molitvu i komunikaci­ju s Bogom, potrebno je napraviti odlučan rez, odlučan korak. Potrebno je izdignuti se iznad patnje, iznad trenutnih uspjeha i neuspjeha i doći do Boga. Isus je rekao da nitko tko se ne odreče svega ne može biti ujegov učenik.

Nemoguće je, dakle, doživjeti rezultate evanđelja ako se nismo pot­puno otrgnuli od svojih rođaka, roditelja, braće i sestara, muža i žene, jela i pića, i svega onoga što mi gledamo kao nužno za život.  Ne možes zaploviti brodom ako ga nisi odvezao od obale. Ne možes skočiti u zrak ako si se vezao i prilijepio uza zemlju.

Odreći se svega znači postati slobodan od utjecaja bolesti i nevolje koja nas je snašla i tako postati sposoban da pobijediš bole­st, da ozdraviš, da se izbaviš iz nevolje, rata, prognanstva, samosažaljenja, depresije i smrti.

Da bi se doista moglo izbaviti od svake nevolje, nesreće, bolesti, pa i prijetnje smr­ću, potrebno je neprestano privikavati svoju dušu na Božju prisutnost. Kao što čovjek koji želi biti sportaš mora vježbati, tako je nužno da čovjek koji hoće doista doživljavati zdravlje, mir, slobodu, sigurnost i radost u životu neprestano trenira.

To znači da mo­litvom gleda Boga koji je svemogući, svez­najući, koji je milosrdan i dobar, koji liječi slomljena srca, ali i bolesna tijela. Stoga se duhovno liječenje neće događati ako čovjek, a svaki je čovjek bolesnik, svakog jutra nema bar deset do petnaest minuta vremena da se potpuno veže uz Boga. Jed­na je profesorica rekla da, kada bar pet mi­nuta razgovara s Bogom, čitav je njezin dan zdrav, sretan, uspješan. Treba se oslobo­diti vezanosti uz bolesti, te se privezati uz Boga koji je zdravlje, koji je sigurnost i koji je vječan.

Tomislav Ivančić


 

Povezani članci

Učitavam....

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da je to vama u redu, ali možete odustati ako želite. U redu Pročitaj više

Također pročitajte
ŠTO JE PUSTINJA? Iz knjige: Catherine Doherty, PUSTINJA  Pustinja je susret…