Jakov je bio kršćanin. Kad je obolio od ozbiljne bolesti, znao je da mu je smrt vrlo blizu.
Kad god je govorio o odlasku koji će ga odvesti u Gospodinovu prisutnost u raju ( Luka 23,43 ), samosvjesno bi rekao: „Uskoro.“ Bio je svjestan tog mjesta onkraj smrti, jer je znao da će tamo sresti Isusa, kojemu se molio i koji ga je krijepio tijekom njegove bolesti.
Sada je s Isusom. Oni koji su ga voljeli znaju da je zajedno sa Spasiteljem. Tijelo mu se vratilo u prah ( Postanak 3,19 ), no bit će uskrišen; jer Jakov je vjerovao Gospodinovim riječima: „Onaj tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ ( Ivan 11,25 ).
To „uskoro“ odnosi se i na svakoga od nas. Samo Bog zna točan trenutak kada. On dokončava naš zemaljski život i dovodi nas na naše mjesto onkraj smrti. Ali na koje mjesto? Jesi li ikada razmišljao o tome? Svima koji su prihvatili vječan život u Isusu Kristu, ovaj je život preinačen u istinski, živi odnos s Bogom, koji je jamstvo „stvarnosti onoga čemu se nadamo, dokaz onoga što se ne vidi“ ( Hebrejima 11,1 ). Upravo to gledište je Jakov imao u pogledu svoje budućnosti otkad je bio bolešću vezan uz postelju.
„Uskoro“ je i trenutak kada će Isus doći uzeti sve one koji su Njegovi, svoju crkvu, u slavu. Umrli u Gospodinu će uskrsnuti, kao i Jakov; vjernici koji preostanu na zemlji bit će preobraženi. Njihova radosna nada je da će otići „u susret Gospodinu u zrak“ i tako „uvijek biti s Gospodinom“ ( 1. Solunjanima 4,16.17 ).