Živimo u vremenu koje je vrlo užurbano i koje traži od nas da radimo te da dajemo od sebe i više od naših vlastitih mogućnosti.
No, unatoč tomu što nam je sve dostupno u stvarnosti ništa više ne stignemo uraditi, barem ne onako kako smo si zamislili. Obveza i zadataka je na stotine, a sve mora biti riješeno „odmah“. Nije lako tako živjeti pogotovo ako je ta užurbanost konstantna jer ona tada stvara veliki stres. Jedno vrijeme možemo pratiti taj tempo, no, s vremenom primjećujemo kako gubimo snagu i kao da se nešto slama u nama. Iako želimo i hoćemo i dalje savjesno izvršavati sve svoje obveze i zadatke kao što smo ih sve do sada obavljali, to jednostavno više ne možemo. Bivamo potpuno iscrpljeni i ne možemo normalno funkcionirati. Stalno smo nezadovoljni, nervozni, te uvijek nešto prigovaramo, i mislimo da smo u svemu u pravu. Također više ne možemo obavljati ni najosnovnije svakodnevne stvari koje smo do sada normalno izvršavali a svo to nezadovoljstvo prenašamo tada i na svoje obitelji i okruženje. U toj premorenosti i stalnoj opterećenosti brigama, misli nam više ne mogu dobro prosuđivati što je dobro a što nije. Sve radimo automatski, no, to je zapravo zamka iz koje više ne vidimo izlaza.
A kada se nađemo u takvom beznadnom i bezizlaznom stanju moramo se upitati da li nam život ide u pravom smjeru, da li smo se već u tolikoj mjeri prepustili užurbanosti, toj opakoj i najvećoj bolesti današnjice, da se više ne možemo i ne želimo zaustaviti, da ne možemo zastati niti na trenutak i promisliti o svome životu. Ili smo možda izgubili vjeru te ne vjerujemo da ipak može biti drugačije. A upravo tu vjeru i nadu da može biti drugačije donio nam je Isus, nadu da moramo i možemo uvijek pronaći načina nešto promijeniti u svome životu. Odluke koje ćemo u nekim trenutcima morati donijeti neće biti nimalo lake ali jedino s pouzdanjem u Gospodina moći ćemo ih pravilno i na vrijeme donijeti i ostvariti.
Za portal Rastimo u vjeri: Krešimir Jakumetović, Osijek
