Iako je to najsvetije mjesto židovskog naroda, Zid plača stoljećima privlači i kršćane kao tiha prisutnost Boga koji čuje svaku molitvu.
“I kad mi ostane samo tišina – dolazim k Zidu. Ne zbog kamena, nego jer tamo šutim pred Bogom.”
Zid plača, poznat i kao Zapadni zid (hebr. Kotel), jedini je sačuvani ostatak Drugog židovskog hrama kojeg je sagradio kralj Herod, a koji su Rimljani razorili 70. godine. To nije bilo koji zid – to je zid koji je stajao uz Svetinju nad svetinjama, gdje je židovski narod vjerovao da se Bog posebno očituje.
Iako ga kršćani ne smatraju svetim kao što je to za židove, mnogi hodočasnici iz cijeloga svijeta dolaze ondje, stavljaju ceduljice s molitvama, šute, plaču, mole. Jer to mjesto odiše prisutnošću – ne samo prošlosti, nego i duhovne dubine.
Što čini ovaj zid posebnim?
Nije to samo povijest. To je vjernost naroda koji se tisućama godina vraća na isto mjesto tražeći Božje lice. To je tišina prepuna vapaja. Zid koji ne govori, ali čuje.
Za kršćane, Zid plača postaje simbol čekanja, vjere koja traje, nade koja ne prestaje. On podsjeća da čak i kad je sve porušeno – Bog ostaje. On čuje. On vidi. On ne zaboravlja.
Zid plača nije samo mjesto prošlosti. To je mjesto vjere. I tvoja vjera – kad se sve drugo uruši – može postati takav “zid”. Zid nade. Zid ustrajnosti. Zid gdje se Bog dodiruje šapatom.