Gospodin Isus je ovdje na zemlji vodio savršen život. Pokoravao se svojim Bogu i služio mu s velikom predanošću.
Nikakvo odupiranje ili trpljenje nije ga moglo spriječiti u tome da živi pobožno i pravedno. Posljedica toga je bilo to da je Bog neprestano imao neograničeno zadovoljstvo u čovjeku Isusu Kristu, jer je on u djelu u istini bio „Svetac“.
Stoga mora da je Kristu bilo krajnje teško umrijeti u ranoj dobi od otprilike trideset i tri godine. To nije bilo ono što je zaslužio! U Psalmu 102,23.24 proročki je rekao: „On je putem istrošio snagu moju, skratio je dane moje. Rekoh: Bože moj, nemoj me uzeti usred dana mojih.“ Usprkos svom besprijekornom ponašanju trebao je položiti svoj život. To mu je donijelo neizrecivo trpljenje. To je razlog zbog čega je u Getsemanskom vrtu noć prije svoga raspeća sa silnim vapajima i suzama svoju molbu izrazio onome koji ga je mogao izbaviti od smrti (vidi: Hebrejima 5,7 ).
No svejedno je istodobno bio ispunjen golemim povjerenjem. Isus je znao da ga Bog, zbog Njegovog pobožnog života, neće ostaviti u smrti, nego će ga tri dana kasnije uskrisiti. Bog ne bi mogao dopustiti da Njegov „Svetac“ vidi raspadanje. S takvim uzdanjem je Isus pošao na Golgotu da tamo položi svoj život.
Mi možemo razmišljati o Njegovoj velikoj žrtvi, koja je bila nužna za naše spasenje, i radovati se tome što ga je Bog uskrisio nakon što je djelo bilo dovršeno.
