Ivan Ivanković: Kako je osjetio Gospinu prisutnost

Mnogi su tijekom godina svjedočili o događajima koji su obilježili prve dane Gospinih ukazanja u Međugorju.

Među njima posebno mjesto zauzima Ivan Ivanković, čovjek koji Gospu nije vidio vlastitim očima, ali je doživio iskustvo koje je obilježilo cijeli njegov život.

Njegovo svjedočanstvo i danas snažno govori o vjeri, povjerenju u Boga i otvorenosti srca prema Božjim darovima.

Drugi dan ukazanja ostao je zauvijek u njegovu srcu

Ivan Ivanković, rođen 1957. godine u zaseoku Podbrdo u Bijakovićima, jedan je od bliskih svjedoka prvih dana Gospinih ukazanja. Kao susjed, ali i rođak nekoliko vidjelaca, iz neposredne blizine pratio je događaje koji su u lipnju 1981. godine promijenili život sela, župe Međugorje i brojnih vjernika diljem svijeta.

U svojem svjedočanstvu prisjeća se drugoga dana ukazanja, kada su djeca ponovno potrčala prema Brdu ukazanja, vođena snažnim nutarnjim poticajem. Iako Gospu nije vidio svojim očima, Ivan svjedoči da je na poseban način osjetio njezinu prisutnost.

Jutro nakon prvoga ukazanja u Bijakovićima bilo je ispunjeno pitanjima, čuđenjem i nemirom. Malo je tko te noći mogao mirno spavati. Seljani su razmišljali o riječima djece i o onome što se prethodnoga dana dogodilo na brdu Crnica, na predjelu Podbrdo.

Nakon što se Vicka vratila iz Mostara, Ivanka je njoj i Mirjani predložila:

“Pođimo same gore. Ako Gospu opet vidimo, dobro je. Ako ne, šutjet ćemo da nam se drugi ne bi rugali.”

Djeca su bila uvjerena da su prethodnoga dana doista vidjela Gospu, ali nisu znala hoće li se ponovno ukazati. Unatoč tome, osjećala su snažan poziv vratiti se na isto mjesto.

S njima je krenuo i Ivan Dragićević, a kasnije su se pridružili Marija Pavlović i Jakov Čolo. Milka Pavlović toga dana nije bila s njima jer je rano otišla s majkom na njivu, dok Ivana Ivankovića, koji je prvoga dana također vidio Gospu, nitko nije susreo.

Prema svjedočanstvu vidjelaca, najprije se tri puta pojavila svjetlost, a zatim se ukazala Gospa. Bila je sama, bez Djeteta, te im je rukom pokazivala da joj priđu. Djeca su bila istodobno ispunjena radošću i dubokim strahopoštovanjem.

Kada je Ivan čuo da su djeca ponovno vidjela Gospu, odmah je potrčao prema Brdu. Vidio ih je kako se velikom brzinom penju kamenitim putom.

Premda je dobro poznavao taj teren, nije ih uspio sustići. Kasnije će posvjedočiti kako mu se činilo da ih neka neobična sila nosi prema vrhu.

Kad je stigao, zatekao ih je u blizini mjesta gdje se danas nalazi Gospin kip. Ukazanje je već trajalo. Djeca su plakala, gledala prema nebu i razgovarala s nekim koga on nije mogao vidjeti.

Tada je Ivanka postavila Gospi pitanje koje je nosila u svom srcu:

“Gdje je moja majka?”

Prema svjedočanstvu vidjelaca, Gospa joj je odgovorila:

“Tvoja majka je sa mnom.”

Ivan je bio zbunjen. Gledao je djecu kako razgovaraju i plaču, ali sam nije mogao vidjeti ono što su oni promatrali. U jednom trenutku, razočaran što ništa ne vidi, izgovorio je ružnu riječ.

Odmah su svi vidioci povikali:

“Ode!”

Marija mu je zatim rekla:

“Ivane, kad si rekao tu ružnu riječ, iz Gospinih očiju potekle su suze. Suze kao da su se skamenile na njezinu licu.”

Čim je to čuo, Ivan se prekrižio i povjerovao.

Nedugo zatim vidioci su ponovno uzviknuli:

“Evo je opet!”

Ivan ih je upitao gdje se Gospa nalazi. Marija mu je prišla, uzela njegovu ruku i položila je na mjesto gdje se, prema njezinim riječima, nalazila Gospa.

“Evo je ovdje.”

Kad je približio ruku, Marija mu je rekla da je podigne još malo više. Kasnije je shvatio zašto  prema riječima vidjelaca, Gospa je stajala na oblaku.

Trenutak koji je promijenio njegov život

U tome trenutku Ivan je osjetio ugodan i svjež dah zraka, premda su već započele ljetne vrućine. Taj osjećaj nikada nije zaboravio. Gospu nije vidio očima, ali je duboko u srcu osjetio njezinu prisutnost.

Vidioci su nastavili razgovarati s Gospom. Mirjana ju je upitala hoće li ponovno doći, a Gospa je, prema njihovu svjedočanstvu, samo potvrdno kimnula glavom.

Po završetku ukazanja svi su krenuli prema svojim domovima. Tada se Gospa još jednom ukazala vidiocima i izgovorila riječi:

“Pođite u miru, anđeli moji!”

Taj drugi dan ukazanja ostao je duboko urezan u Ivanovu srcu. Bio je svjedok ozbiljnosti, suza i duboke sabranosti vidjelaca. Premda Gospu nije vidio vlastitim očima, uvjeren je da je na poseban način doživio njezinu blizinu.

Ivan Ivanković želi ovo svjedočanstvo ostaviti zapisano jer smatra da je bio jedan od prvih svjedoka ukazanja koji Gospu nije vidio pogledom, ali je snažno osjetio njezinu prisutnost. Najavio je kako će o tim događajima još opširnije govoriti u knjizi koju priprema.

Ovo svjedočanstvo mnoge vjernike potiče na razmišljanje da Bog djeluje na različite načine. Neki su pozvani vidjeti, drugi čuti, a mnogi jednostavno u tišini srca osjetiti Božju blizinu.

Upravo zato iskustvo Ivana Ivankovića ostaje snažan podsjetnik da vjera nije utemeljena samo na onome što oči mogu vidjeti, nego prije svega na otvorenom srcu koje je spremno prihvatiti Božje djelovanje.

Ovo svjedočanstvo Ivan Ivanković želi ostaviti zapisano jer, kako ističe,
bio je jedan od prvih svjedoka ukazanja koji Gospu nije vidio, ali je osjetio njezinu prisutnost. O svemu tome uskoro planira više progovoriti i u knjizi koju priprema