Lako je primijetiti ono što kod drugoga nije dobro. Jedna pogrešna riječ, loša odluka ili slabost ponekad su dovoljne da čovjeka počnemo gledati potpuno drugačijim očima. Još je opasnije kada o njegovu padu počnemo govoriti drugima, uvjereni da samo „govorimo istinu“.
No kršćanska zrelost ne pokazuje se time koliko brzo možemo pronaći tuđi nedostatak, nego što ćemo učiniti kada ga primijetimo. Polazna tema upozorava upravo na opasnost da kritiziranje, optuživanje i ogovaranje naruše odnose među vjernicima te ističe molitvu, ljubav i obnovu kao drukčiji put.
Isus nas nije pozvao da budemo ravnodušni prema grijehu niti da zlo nazivamo dobrim. Ali postoji velika razlika između ispravljanja čovjeka iz ljubavi i njegova ponižavanja pred drugima. Jedno želi spasiti odnos i pomoći osobi da ustane, a drugo često samo povećava ranu.
Zato je dobro zastati prije nego što izgovorimo tuđu pogrešku i zapitati se: želim li ovom čovjeku pomoći ili samo želim dokazati da sam ja u pravu?
Prije nego što govoriš o drugome, pogledaj vlastito srce
Tuđe slabosti često vidimo mnogo jasnije od svojih. Možemo prepoznati nečiju oholost, a ne primijetiti vlastitu. Možemo osuđivati nečiji način života, dok istodobno zanemarujemo gorčinu, zavist ili neopraštanje koje nosimo u sebi.
Kršćanski odgovor nije šutnja pred ozbiljnim zlom. Postoje situacije u kojima je potrebno reagirati, zaštititi drugoga, prijaviti zloporabu ili otvoreno upozoriti na ono što nije ispravno. Ljubav ne znači prikrivanje nepravde.
Ali kada nije riječ o zaštiti nekoga od štete, nego o osobnim slabostima, nesuglasicama i pogreškama, potrebno je čuvati srce od ogovaranja. Čovjek koji je pogriješio nije samo njegova pogreška.
Upravo se tu vidi razlika između osude i kršćanske opomene. Osuda kaže: „Pogledaj kakav je.“ Ljubav pita: „Kako mu mogu pomoći da ponovno pronađe pravi put?“
Umjesto da širiš tuđu slabost, pretvori je u molitvu
Možda je jedna od najtežih kršćanskih odluka moliti za čovjeka koji nas je razočarao. Lakše je ispričati drugome što je učinio. Lakše je pronaći nekoga tko će potvrditi naše mišljenje. Mnogo je teže stati pred Boga i reći: „Gospodine, pomozi njemu, ali promijeni i moje srce.“
Upravo tada molitva postaje lijek protiv ogovaranja.
Kada čujemo nešto loše o drugome, ne moramo postati još jedna karika u lancu prenošenja priče. Kada primijetimo nečiju slabost, ne moramo od nje napraviti njegov identitet. A kada je nekoga potrebno ispraviti, možemo mu pristupiti osobno, mirno i s poštovanjem.
Isus nije došao tražiti savršene ljude. Došao je spasiti grešnike. Zato Crkva nije zajednica ljudi koji nikada ne padaju, nego ljudi koji trebaju Božje milosrđe i koji jedni drugima trebaju pomagati ponovno ustati.
Možda danas poznaješ osobu čije te ponašanje ljuti. Možda znaš njezine slabosti i mogao bi o njima mnogo govoriti. Prije nego što to učiniš, izgovori njezino ime pred Bogom.
Moli za nju.
A zatim zamoli Gospodina da ti pokaže postoji li nešto što najprije treba promijeniti u tebi.
Jer ponekad najveća pobjeda nije dokazati da je drugi pogriješio, nego sačuvati vlastito srce od mržnje, oholosti i osude.
Gospodine Isuse, oprosti mi kada prebrzo primjećujem pogreške drugih, a presporo gledam vlastite slabosti. Sačuvaj moje srce od ogovaranja, osuđivanja, zavisti i gorčine.
Daj mi mudrost da razlikujem kada trebam govoriti, a kada šutjeti i moliti. Kada nekoga moram ispraviti, daj da to činim istinito, ponizno i s ljubavlju. Nauči me gledati ljude Tvojim očima i nikada ne zaboraviti koliko je i meni potrebno Tvoje milosrđe. Amen.
