Kako ovdje biblijska riječ drastično pogađa naše naravno biće!
Mi se znamo na ogavan način napuhavati poput kakvog nadutog žapca.
Bio sam prisutan dok su dva bračna para jedni drugima pričali o svojim godišnjim odmorima: “Mi smo bili u Norveškoj!” Smjesta je uslijedio odgovor: “A mi u Egiptu! U Norveškoj je vrijeme dosta promjenjivo.”
Kao djeca znali smo izvikivati jednu pjesmicu u kojoj neka mala djevojčica prkosi drugoj: “Eto ti! Mi smo dobili goste!” “A tko vam je došao?” “Baš ti neću reći! Došla nam je teta Davorka. I to iz daleka, iz daleka svijeta; ona ima svilenu haljinu s dugim resama i ogrlicu od bisera ispod samtnog mantila…”
Takvi smo mi! Od svog života rado pravimo izloge u kojima se drugi mogu diviti našem prestižu.
Mi uvijek nastojimo nadvisiti druge. Mladić se hvali svojom snagom. A starci se nadmeću svojim nebrojenim bolestima.
“Ljubav se ne nadima.” Prije nego li se naučimo ovoj božanskoj ljubavi, u nama se mora dogoditi velika unutarnja preobrazba. Mora nam postati jasno da je naša potreba za isticanjem nad drugima zapravo grijeh pred Bogom. A kada se zatim u nama nastani Duh Sveti, onda shvaćamo Pavlovu riječ: “Smatrajte jedni druge većima od sebe.”
Za vrijeme sahrane jednog blaženog kršćanina, netko je nad njegovim grobom izjavio: “Bilo je ugodno biti u njegovoj blizini jer se nikada nije htio isticati nad drugim, već se uvijek spuštao ispod drugih.”
Gospodine, uništi u nama našu iskvarenu, nadutu narav! Amen.
