Kad se suočim s protivljenjem i odbijanjem teško je zadržati vjeru. U takvim trenucima, Oče, daj mi svoju hrabrost i mir. Uvijek paziš na mene u mojim borbama. Pomozi mi (po)vjerovati da si uvijek i u svemu sa mnom.
Prvo čitanje: Dj 19,1-8
Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?
Čitanje Djela apostolskih
Dok je Apolon bio u Korintu, Pavao, pošto prođe gornje krajeve, dođe u Efez, nađe neke učenike pa ih upita: »Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?« Oni će mu: »Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti.« Nato će on: Kako ste onda kršteni?« »Krštenjem Ivanovim«, odvrate oni. Nato će Pavao: »Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa.« Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati. Bijaše u svemu dvanaestak muževa. Onda Pavao uđe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 68,2-5ac.6-7b
Pripjev:Kraljevstva svijeta, pjevajte Bogu!
Bože, sud svoj daj kralju i svoju pravdu sinu kraljevu. Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici.
Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari Šabe i Sebe danak donositi.
On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.
U ono vrijeme: Rekoše učenici Isusu: »Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš. Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga.« Odgovori im Isus: »Sada vjerujete? Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. No ja nisam sâm jer Otac je sa mnom. To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!« Riječ Gospodnja.
Evanđelja dana – Komentar
Gospodin se od svojih oprašta. U četiri kratka izričaja Isus govori o svome božanskom podrijetlu, svome poslanju, ispunjenju svoga poslanja te o ponašanju učenika. Učenici spontano pristaju uz Isusove riječi. Ali je njihova vjera kolebljiva.
Oni su odveć samouvjereni u sebe i svoju postojanost. Prethodno je Isus suočio Petra, koji se ‘prsio’ svojom vjernošću Gospodinu do same smrti, s neminovnom trokratnom izdajom još te iste noći, prije nego se oglasi pijetao. Isto tako suočava on i ovdje svoje učenike, njihovu uvjerenost i samouvjerenost, njihovu sigurnost, s činjenicom skorašnjega raspršivanja. Svi će se oni razbježati, njega ostaviti, on ostaje sam samcat. Ali nije sam. Otac je s njime. Neposredno prije ovoga Isus im je rekao kako oni, učenici, vjeruju da je on izišao od Oca. Kao da time preduhitruje, anticipira ono što će nakon uskrsnuća izreći Toma. Ali u trenutku kušnje oni će se ponijeti kukavički. Razbježat će se svatko na svoju stranu. Učenici će tražiti svoju osobnu sigurnost, a Učitelja će ostaviti sama. On nije sam. Jedinstvo Oca i Poslanika doživjet će svoj vrhunac, svoj klimaks u trenutku Isusove smrti na križu.
Učenici će imati u svijetu tjeskobu i strah. Vjera nikada nije u svijetu dobrodošla. Nikad se istinski vjernik ne će osjećati u svijetu kod kuće. Uvijek je on tu stranac, u tjeskobi. Vjera kao vezivanje uz Boga i nevjera kao vezivanje uz protubožne sile uvijek se odnose antagonistički, neprijateljski, kao protivnici. Unatoč slabosti, nevolji i progonima učenici će biti u svijetu nadmoćniji od svojih protivnika. Oni su prividno skupina gubitnika, ali pogleda uprta u Isusa oni pobjeđuju svijet. Isusova sramotna smrt na križu, njegova muka istodobno su i pobjeda i slavodobiće, jer je to trenutak Isusove proslave, Isusova ulaska u konačnu slavu.
Isus svoje sokoli da ne gube srčanosti ni pouzdanja. Razlog za to nije u nekakvu stoičkome stavu spram nevolja u svijetu, nego u osobnom odnosu i pouzdanju u onu silu koja se nalazi na zaslonu svih naših životnih uspona i padova. Na kraju njemu imamo zahvaliti svoju egzistenciju na ovome svijetu. Samo čvrsta vjera može preživjeti i uliti dovoljno snage za opiranje strahu. Sve se odvija u ovome trenutku, u egzistencijalnoj opredijeljenosti između dva pola. Svi se nalazimo pred alternativom, vjerovati ili ne, usidriti se u Isusu ili u sigurnosnim silama ovoga svijeta, biti od onoga ili ovoga svijeta. Živjeti iz povjerenja u Oca ili provoditi život u strahu.
Sve slike i prizori u kojima se prema Ivanovu Evanđelju opisuje osoba i djelo te život Isusa Krista zgušnjavaju se neuvijeno u ovu jedinstvenu rečenicu: U svijetu imate strah. Ali se ne bojte, ja sam pobijedio svijet. Sjetimo se straha učenika kad je Isus hodio po vodi, ili kad su bili smrtno ugroženi od neprijateljskih Židova, ili kad bude Isus uhićen, čega će biti svjedocima. Sav život u svijetu jest zapravo život u strahu i brizi, i nitko nema drugoga sredstva, nego se prepustiti ili utjecati tolikim osiguravajućim kućama i društvima, tolikim zaštitnim kamerama ili zaštitarima. Sve to služi nadvladavanju straha, sve je to jedan trajni grč i trajna borba. Tek kad se čovjek povjeri onome odozgora, kako je Isus rekao u razgovoru s Nikodemom (3,1-13), moguće je ukloniti strah svijeta i strah od svijeta.
Kad se čovjek opre strahu, kad svoje srce usidri u Bogu, u Kristovu miru, onda strah nema šanse. Treba se oprijeti Kristovim Duhom i spast će okovi straha, prokletstva, grijeha. Samo onaj tko je u Kristu našao mir, može se usprotiviti demonu straha. Svijet čeka te i takve neustrašive svjedoke Isusa Krista. Čega se još bojati? U smrti idemo k njemu. Vidjet ćemo ga ondje u slavi, licem u lice. U smrti ćemo pobijediti svijet straha. – Gospodin je pastir moj, koga da se bojim? Pred kime da strepim? – On me izvodi na obilne pašnjake.
