Elsa je živjela na nekom čileanskom otoku nedaleko kopna.
Svakodnevno je trpjela žestoke napade svog muža alkoholičara i, usput siromaštvu, brinula za brojnu obitelj. Život joj je bio ispunjen duševnim i tjelesnim patnjama (usto je bila osoba s tjelesnim poteškoćama).
Nije imala nikakvu podršku od svojih bližnjih, koji su bili robovi ispravnog praznovjerja. Mučila ju je pomisao na to da si oduzme život. Ako nestane, nikome neće nedostajati. Tko bi se mogao naći na dnu duboke mlake koju je mogao vidjeti s prozora svoje kuhinje?
No neki nutarnji glas govorio joj je: „Nemoj to učiniti!“ Iako nije marila za to, netko ju je htio naći. Jednoga dana, nakon smrti njezina muža, neki kršćani koji su prolazili kroz to mjesto naišli su na njezina pijanog sina i doveli ga kući. Pokušali su mu govoriti o Isusu, ali ih je on poslao majci. Elsa ih je dočekala srdačno kao „glasnike s Neba“. Zajedno su pročitali usporedbu iz Lukina evanđelja o buntovnom sinu koji je napustio obitelj kako bi sam upravljao svojim životom, no kasnije se vratio svome ocu ( Luka 5,12-32 ). Potaknuta Božjom strpljivošću i dobrotom, Elsa je priznala da se premalo uzdala u Njega, kao i svoju buntovnost uzrokovanu patnjom i pogreškama koje je činila. Primila je Božje potpuno oproštenje. Srce joj se ispunilo mirom i radošću: Gospodin Isus ju je konačno našao!
Sada svima radosno govori o tome da se istodobno opet mogla početi služiti svojim zakržljalim udovima.
Jer sam našao svoju ovcu koja bijaše izgubljena. Ja ću potražiti izgubljenu i natrag vratiti odagnanu, i poviti ono što je bilo slomljeno, i okrijepiti bolesnu.
Luka 15,6 ; Ezekiel 34,16