Poniznost oslobađa srce, a oholost ga zarobljava.
Oholost je možda jedan od najopasnijih grijeha jer se često skriva ispod maske sigurnosti i samopouzdanja. Na prvi pogled može izgledati kao snaga, a zapravo je slabost duhovna bolest koja zatvara srce za Boga i ljude.
Crkveni oci kroz povijest uvijek su upozoravali da je oholost korijen mnogih drugih grijeha. Ona je poput otrova koji polako ulazi u dušu i čini čovjeka nesposobnim da primi milost. Čovjek postaje uvjeren da mu drugi nisu potrebni, da je sam sebi dovoljan, da može živjeti bez Boga.
Suprotno tome, poniznost otvara vrata milosti. Tko je ponizan, zna da mu je Bog potreban i da bez Njega ne može učiniti ništa. Zato je važno prepoznati razliku između taštine i oholosti, te shvatiti zašto je baš oholost toliko pogubna za duhovni život.
Razlika između taštine i oholosti
Taština i oholost često idu zajedno, ali nisu isto.
Taština se javlja kada činimo djela radi pohvale drugih, a ne radi Boga. U srži taštine stoji želja da nas ljudi primijete i hvale.
Oholost ide još dalje nju ne zanima ni mišljenje ljudi, a još manje Božji sud. Ohol čovjek smatra da je sam sebi mjera i da nitko drugi nije važan.
Zbog toga je taština težak grijeh, ali oholost je korijen propasti.
Oholost pečat duhovne propasti
Oholost zatvara srce i um. To je stav u kojem čovjek misli da sve može sam i da mu Bog ne treba. Ništa tako snažno ne udaljuje od Božje milosti kao oholost.
Papa Franjo jasno je rekao: “Pohlepa, taština i oholost su korijen svakog zla. Izgledaš kao sveta sličica, a unutra si ništa.”
To je slika duhovne praznine koja na van može izgledati pobožno, ali iznutra skriva oholost i ravnodušnost.
Taština je opasna, ali oholost je smrtonosna za dušu. Ona čovjeka odvaja od Boga, čini ga hladnim i ravnodušnim. Put protiv oholosti uvijek je poniznost – priznati da trebamo Boga i da sve što jesmo dolazi od Njega.
pogledajre Video:
Izvor: rastimougospodinu.com