U svojoj biti i svojoj naravi Isus Krist je vječan Bog.
On taj uzvišen položaj nije postigao nikakvim nepravednim niti pak pravednim sredstvima. To mu je pripadalo od vječnosti. U svojoj osobi On je bio i jest vječan Sin Božji.
Ali došlo je vrijeme kada se Sin Božji lišio te božanske slave i postao čovjekom poput nas, premda je bio bezgrešan. To je značilo da se podložio ograničenjima ljudskoga života. Ono što prije toga nikada nije iskusio, sada je naučio: postao je gladan i umoran.
No istovremeno je ostao Bog. Prikrivao je vanjsku slavu svoga božanstva. Nitko tko je vidio dijete Isusa gdje leži u jaslama nije po Njegovom izgledu mogao uvidjeti da se radi o Stvoritelju neba i Zemlje. No kao utjelovljeni Sin Božji na Zemlji, još uvijek je sve vrijeme održavao svemir u skladu s njegovim fizičkim zakonima.
Svojim utjelovljenjem na sebe preuzeo je oblik sluge. On koji je bio navikao izdavati zapovjedi anđelima, sada je učio kako se pokoravati Bogu. U pokornosti je iz dana u dan provodio u djelu sve upute koje mu je dao Otac.
Njegovo poniženje išlo je i korak dalje: pokorio se svojim Bogom sve do smrti. Nitko i ništa ga nije moglo sačuvati od toga. Na križu je zauzeo najniže mjesto, kako bi Bogu iskazao najvišu počast. Kao ljudsko biće ostao mu je vjeran sve do svog posljednjeg daha.
Krist Isus, premda u obličju Boga, nije grabežom smatrao biti jednakim Bogu, nego se sâm toga lišio i uzeo na sebe obličje sluge te postao sličan čovjeku.
Filipljanima 2,5-7