Juliju su uvijek zanimala izvješća misionara koji su, puni vjere i predanosti, ostavili svoje domove i otišli u daleke zemlje.
Jednoga dana donijela je važnu odluku: „Gospodine, želim posvetiti svoj život tebi. Pokaži mi što očekuješ od mene.“ I čekala je pitajući se kakvo veliko poslanje Gospodin ima na umu u pogledu nje. No ostala je razočarana, jer se ništa nije dogodilo. Život je, jednostavno, išao dalje.
Julija je imala susjedu kojoj je bilo teško pogoditi i koja joj nije bila osobito draga. Uvijek iznova htjela je da se učini nešto malo za nju, no nikada nije pokazivala zahvalnost. Usto joj je na poslu bilo naporno: suradnici su je uznemirivali od jutra do večeri.
Jedne večeri njezine umorne oči zaokupila je izreka: „vjeran u najmanjem.“ Odjedanput je shvatila da ju je Bog stavio na ispit. Htio joj je, prije svega, pokazati na njezinu vjeru, njezinu ljubav i odanost u onome malom učinjenom danas. To je bila njegova priprema za nešto veliko sutra.
Nije li Bogu ljubav iskazana u posvećivanju odbojnoj susjedi dragocjena jednako kao i ljubav koja potiče nekog sluga na misijskom polju? I nije li vjera koja se u pogledu neznatnih svakodnevnih briga uzda u Boga jednaka onoj koja nekog misionara čini sposobnim da mirno svlada teškoće?
Dragi kršćani, naučimo se svjedočiti svoju vjeru i živjeti pred Bogom u malenkostima svagdašnjeg života. Možda će nam on kasnije povjeriti neku veću službu.

