Jednom je postojao prekrasan vrt imenom Eden (što znači: zadovoljstvo, užitak ).
Natapala ga je rijeka. U njemu je raslo veličanstveno drveće koje je rađalo slasno voće. Rasla su ondje i dva osobita stabla, stablo života i stablo spoznaje dobra i zla. Bog je tu nastanio prvog čovjeka, Adama, sa svime što mu je trebalo da bude zadovoljan.
Bog je tom prvom čovjeku, kao stvorenju koje je bilo pokorno svojem Stvoritelju, povjerio odgovornost da obrađuje vrt. Adamu je rekao: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla ne jedi, jer ćeš onoga dana kada budeš s njim jeo, sigurno umrijeti“ ( Postanak 2,15-17 ) .
Što je Adam učinio? Nije se obazirao ni na pogodnosti koje je primio od Boga, ni na zabranu, ni na osudu koja mu je prijetila ako otkaže poslušnost. Poslušao je Sotonin glas i bio je zaveden mišlju na to da će biti kao Bog. Krenuo je putem nepokornosti Bogu, i to je bio put smrti.
Da je sve ostalo na tome, đavao bi bio pobjednik nad Bogom odvevši u propast stvorenje za koje je Bog htio da bude sretno. No to nije bilo moguće. Stoga je došao Isus da omogući ostvarenje Božjeg nauma, da proslavi Boga pobijedivši Sotonu na križu i spasi izgubljenog čovjeka.
Jer kao što su po neposlušnosti jednoga čovjeka (Adama) mnogi bili učinjeni grešnicima, tako će i po neposlušnosti jednoga (Isusa) mnogi biti učinjeni pravednima.
Rimljanima 5,19
(nastavlja se sutra)